Jedna od posljednjih knjiga akademika Rešida Hafizovića, naslovljena Stubovi islama i džihad(Connectum, Sarajevo), pledira biti jedno od najznačajnijih štiva unutar njegova bogatog i stilski osebujnoga intelektualnog opusa. Među koricama toga djela autor smiruje najbolja ostvarenja muslimanske mislećee tradicije, nudeći takvu interpretaciju koja nadilazi sve dosad objavljene tekstove na ovdašnjim jezicima a koji se bave istim pitanjima.
Iz autorskog opusa akademika Rešida Hafizovića treba istaći sljedeće naslove:Ibn Arebijevo filozofsko-teološko učenje o Logosu (Zenica, 1995.); Teološki traktati I – o načelima islamske vjere (Sarajevo, 1996.); Znakovi ši'itske duhovnosti (Sarajevo, 1997.); Temeljni tokovi sufizma (Sarajevo, 1999.); Muslimani u dijalogu s drugima i sa sobom – svetopovijesne i hijeropovijesne paradigme (Sarajevo, 2002.), kao i djelo predstavljeno u ovom prikazu Stubovi islama i džihad (Connectum).
Integrirajući same vrhove spoznaje dosegnute unutar iluminacijske tradicije Suhrawardija, orijentalne filozofije Ibn Sinaa, teozofske doktrine Ibn Arebija, transcendentne mudrosti Sadr al- Dina Shirazija te gnostičke teorije Jalal al-Dina Rumija, Hafizović ispisuje jednu krajnje utemeljenju i originalnu interpretaciju fundamentalnih principa islama. Kročeći stranicama djela Stubovi islama i džihad, moguće je prepoznati barem dvije ključne karakteristike predmetnog teksta. Prva se tiče neumoljive nakane autora da svaki sadržaj koji je predmet analize prevede iz jedne svetopovijesne u metapovijesnu dimenziju, tragajući za metafizičkim značenjima i kategorijama sedimentiranim na samom dnu motrenih pojmova i ideja. Pored metafizičkog značaja svakog od stubova vjere na koji autor ukazuje, iz sadržaja se može uvidjeti kako Hafizović insistira i na epistemološkoj razini svakog od »stubova vjere«, unutar koje se zapravo ogleda sama bit njihove povijesne obznane i realizacije. Drugim riječima, Hafizović samo želi posvijestiti svakog tko ima nakanu proniknuti u bit islamskihšarti, da brojni kur’anski stavci i poslanički iskazi koji govore o znanju i spoznaji moraju biti dovedeni u najintimniju vezu s fundamentalnim principima vjere islama, jer bez takvog odnosa sam čin/obred bilo koje kategorije ostaje nedostatan. U tom kontekstu Hafizović nerijetko uvodi kategoriju »organa transcendentne spoznaje«, pri čemu misli na dušu (ruh), srce (fu’ad), stvaralačku imaginaciju (khiyal) i intelekt (‘aql), posredstvom kojih čovjek zahvaća one spoznaje koja nisu sintetičkog i osjetilnog karaktera (husuli) te razvija vlastitu duhovnu fizionomiju.
Prvo poglavlje je posvećeno »svjedočanstvu islamskog vjerovanja« unutar kojega se razviđaju mnogostruka značenja dviju temeljnih istina vjere islama, ondje izrečenih. Govoreći o prvom dijelu svjedočanstva vjere a koje cilja na Božju Jednotu, autor ističe dvije dimenzije pod kojima je moguć govor o Bogu, i to glede Njegove transcendentne »osamljenosti«, što je razina na kojoj Bog Sebe oslovljava »Skrivenom Riznicom« (kanz al-makhfiyy), i s druge strane u kon- tekstu Njegova očitovanja i manifestiranja posredstvom raskrivanja Imenâ i Atributâ. Prema učenju islama, a poglavito prema metafizičkim doktrinama sufizma koje autor slijedi, prelazak Božanskih Imena iz stanja in potentia u stanje in actu, dovodi do stvaranja svijeta egzistenata, pri čemu su i makrokosmos (alam al-kabir) i mikrokosmos (alam al-sagir) mjesta očitovanja i »prelamanja svjetla Božanske Biti«. Time dolazimo do drugog svjedočanstva vjere (Muhammed je Božji poslanik), budući je Poslanik islama prva primateljka Bitka u njegovu samootkrivanju i samoočitovanju. Prema interpretaciji koju nudi prof. Hafizović, Poslanik islama nije samo pečatni glasonoša kojemu je dana punina Riječi Božje. Štoviše, on je učinjen »temeljnim metafizičkim motivom Božanskog stvoriteljnog čina« i »svršnim razlogom svekolikog stvaranja«. Raskrivajući metafizičku raskoš muhammedanske zbilje, utisnute u krajnji realitet svakog egzistenta, autor zaključuje kako je upravo poslanička narav pečatnog poslanika učinjena »ugaonim kamenom duhovne antropologije islama«.
Molitveni čin ili namaz u islamu, predmet je drugog poglavlja u kojem autor naglašava simboličku razinu molitvenih pokreta ali i spoznajnu dimenziju koja bi trebala biti svjedokom vjerničke »prisutnosti« i uzlazno-spoznajnog hoda. Nakon što ističe da čin molitve predstavlja »duhovni proces otimanja samo/zaboravu i ustrajnog vraćanja sjećanju na Jedinog«, aludirajući na kur’anski izrijek iz poglavlja Ta-ha, Hafizović piše kako je namaz slika duhovnog i egzistencijalnog uspravljanja te mentalnog dozrijevanja halife Božjeg na zemlji. Stoga ne iznenađuje što kazivanje o namazu autor zaključuje konstatacijom da je molitva u islamu primarno spoznajni pa tek onda obredni čin.
Kategoriju zekata, kao jednog od pet stupova vjere, autor u značajnoj mjeri proširuje, te s one uobičajene točke motrenja kao »obaveznog izdvajanja dijela imovine« za potrebe određenih kategorija, vodi k metafizičkoj i duhovnoj razini koja, pored zekata na imovinu (amwal), uključuje i zekat na riječi (aqwal), djela (af’al) i na egzistencijalna stanja duše (ahwal), odnosno na spoznaje dosegnute posredstvom organa analitičke i transcendentne spoznaje. Određujući zekat kao »pročišćujuću požrtvovanost«, Hafizović istu kategoriju dovodi u vezu sa svim dimenzijama ljudske egzistencije. U tom kontekstu, zekat je direktno vezan za instituciju ihsana, koja nije puko dobročinstvo, nego nakana da se svakoj stvari podari mjesto koje joj po Božjem naumu pripada. Stoga, zekat kao »pročišćujuća požrtvovanost« ili požrtvovanost na putu pročišćenja nije samo jednostavno davanje imetka koje cilja na uspostavu socijalne pravde u društvu nego težnja za utemeljenjem ravnoteže u univerzumu.
Četvrto poglavlje posvećeno je ramazanu, što je prema učenju islama mjesec posta i objave. U samom naslovu autor određuje ramazan kao »mjesec uzvanika na Božiju gozbu«, čime želi naglasiti obilje spoznaja pripravljenih za duhovne organe čovjeka. Duša ramazana i suštinska opskrba ponuđena na ramazanskoj gozbi je post koji vjernika treba osposobiti za motrenje samih zbilja stvari koje su skrivene ispod mnoštva egzistencijalnih maski koje se smjenjuju pri svakom novom pogledu. Prema riječima autora, »vrlinom suštinskog posta zatvaramo stranice fizičkog svijeta, kako bismo otvorili obzorja metafizičkog«, čime nam biva omogućen jedan hermeneutički angažman najvišeg reda (ta’wil) posredstvom kojega naš pogled s »kore Bitka« usmjeravamo samom »središtu Bitka«. Konačno, na tragu Ibn Arebijeva Futuhata, Gazalijeva Ihyaa, Ismail Haqqijeva Ruhul- beyana, Hafizović vješto otkriva onu nutarnju i metapovijesnu dimenziju posta u islamu, čije ozbiljenje vodi prema hijerognozi i »uprisutnjujućoj spoznaji«, pri kojoj spoznavatelj nije puki primatelj informacija ni svjedok (shāhid) procesa spoznavanja, nego osvjedočeni (mashhud), koji i sam biva ono mjesto manifestacije u čijoj se nutrini upravo odigrava čin spoznavanja.
Peto poglavlje je pridržano za posljednji ali ništa manje značajan stub islamskog vjerovanja. Riječ je o obredu hadždža ili hodočašću svetih mjesta, tokom čijeg obilaska svaki hodočasnik ima realizirati točno propisane radnje koje ga vode naprijed na uzlazno-spoznajnoj vertikali vlastitog bitka. Referirajući se prigodice i na pravnu dimenziju predmetnih radnji, autor u pravi plan ipak stavlja jednu hermeneutiku spiritualis koja traga za krajnjom božanskom nakanom i značenjima smirenim unutar istih, nudeći tako okvir za iscrtavanje antropologije »svjetlosnog čovjeka«, kako bi kazao Najm al-Din Kubraa. Određujući arefat kao simbol našeg intelekta koji prima spoznaje najvišeg reda, a muzdelifu kao »izoštravanje svijesti o svetom«, Hafizović ustrajava na raskrivanju metafizičkih i epistemoloških pretpostavaka svakog od pet stubova vjere.
Konačno, posljednje poglavlje pridržano je za instituciju džihada, koji iako ne ulazi među stupove islama, na izvjestan način iskrsava iz svakog od njih. Hafizović primjećuje kako je riječ o jednom od najčešće iskrivljavanih i zlonamjerno prevođenih pojmova unutar misleće i vjerujuće tradicije muslimana. Također ističe kako je takva praksa naročito prisutna na Zapadu, što je dalo dodatan poticaj izgradnji predrasuda i neprijateljske svijesti o muslimanskom svijetu, ali čemu su svakako doprinijela i sve češća pogrešna tumačenja samih muslimana, koja insistiraju na onoj najprizemnijoj razini predmetnog pojma. Džihad ponajprije podrazumijeva metodologiju primjene svih onih vrijednosti u životnoj praksi koje islam kao vjera znanja i mudrosti baštini. Štaviše, prema riječima samog autora, džihad je prije svega vlastito nastojanje i neprestano ulaganje duhovne i intelektualne energije kako bi se prilike u nama i stvari oko nas dovele u jednu primordijalnu ravnotežu, koja osigurava mir i harmoniju unutar mikrokozmosa i makrokosmosa.
Konačno, ponuđena interpretacija daleko nadilazi većinu prisutnih gledišta, otkrivajući svo bogatstvo rečene ideje ali i stvarni smisao na koji cilja Sveti Tekst i riječi Poslanika islama. Ističući kognitivan vid svakog od stubova vjere te spoznaju kao najviši oblik slavljenja Boga, autor zaključuje kako je »čin džihada u svakodnevnom životu muslimana čin spoznaje i pera, a ne čin bezumlja, fanatizma i mača«.