Rukopis pod naslovom Uvođenje u filozofije egzistencije autora Boška Pešića, predstavlja jedan od najpotpunijih uvoda u mišljenje jedne od najatraktivnijih misaonih struja 20. vijeka. U ovom rukopisu, koji obuhvata oko 200 stranica, autor je uspio iznijeti pregled mišljenja svih značajnijiih predstavnika ove filozofske teorije. Rukopis počinje sa poglavljem „Temelji filozofije egzistencije“ gdje Pešić piše o počecimaove filozofske linije, mišljenja i autorima koji su historijski prvi otvorili filozofska pitanja ljudskog postojanja. Autor tu, pored etimološke analize pojma egzistencije, iznosi kratki historijski pregled od srednjovjekovne perspektive, preko pristupa ovom pojmu u njemačkom idealizmu, pa sve devetnaestovjekovne filozofije, kada se počinju ocrtavati jasne konture ovog filozofskog pravca. Nakon uvoda, autor nastavlja knjigu sa poglavljem koje se bavi duhovnom bliskošću dvojice najznačajnijih egzistencijalističkih mislilaca Heideggera i Jaspersa. Njihov odnos autor promišlja kroz analizu pojmova tubitka, svijeta i egizistencije, te uviđa da ovaj dvojac dijeli mišljenje da je kritika metafizičke tradicije jedno od temeljnih određenja egzistencijalističke filozofije.U daljim analizama vidimo autorovu zabrinutost u kojoj mjeri fenomen tehnike preusmjerava čovjeka u područje moći i vladanja. Pešić pokazuje da fenomen tehnike omogućava čovjeku raspolaganje i ovladavanje svijetom, i stavlja ga u „upravljački položaj“. Autor se bavi određenim aspektima Nietzscheove filozofije a posebno njegovimukazivanjem na značaj umjetnosti, perceptivnosti i na koncu, života nad idejom i suštinom. Dok je tradicionalnim mišljenjem dominirala nadosjetilnost, Pešić pokazuje da se kod Nietzschea, dešava određeni korporalni okret koji filozofiju preusmjerava ka problemu tijela kao nečega što je vlastito, po sebi i što nadređuje svaki oblik metafizičke duhovnosti. S obzirom da čovjeka izvlači iz područja anonimnosti i uvlači ga u sferu konkretnog i vlastitog postojanja, tijelo kao prolazno, mnoštveno osjetilno upravo i funkcioniše kao temeljna forma egzistencije. Autor nam pokazuje da je egzistencijalizam kritika svakog oblika shvaćanja života kao nadosjetilnog i apstraktnog. Stoga, kada je riječ o religiji Pešić nas upućuje na Heideggerova nastojanja da čovjekovo postojanje promišlja kroz područje faktičkog životnog iskustva ili vlastitog odnosa prema Bogu. Isključivo se ovakav pristup vjeri, koji nije isposredovan pravilima, institucijama i koji u sebi sadrži lični,ogoljeni,neposredni fenomenološki odnos prema Bogu, može označiti kao izvorna i istinska religijska praksa.
Poseban značaj ima poglavlje o Hannah Arendt, autorki koja je, iako u historiji filozofije zapamćena kao politički filozof, ostavila veliki značaj i na području egzistencijalizma. Pešić nam, čitajući njen rad „Šta je egzistencijalizam?“, pokazuje značaj Schellingovog mišljenja za razvoj egzistencijalističke filozofije. Dok kod Kanta Arendt nalazi napuštenost čovjeka zbog nemogućnosti umskog promišljanja Boga, u Schellingovojkoncepciji, detektirada osnovno polazište filozofije nije pitanje šta jeste, nego utvrđivanje da nešto jeste.
Autor je pisao jasnim jezikom koji će biti blizak i prosječnom čitaocu zainteresovanom za područjesavremene filozofije. Znanstveni značaj ove knjige je neupitan, jer autor nam nudi jedan rad koji je, bez obzira na popularnost ove filozofske struje na našim prostorima, u ovoj (historijsko-preglednoj) formi slabo obrađivan. Ova knjiga će vas stručno i vrlo instruktivno uvesti u svijet egzistencijalističke filozofije, što ovom rukopisu daje poseban filozofski tako i didaktički značaj. Ovaj rukopis će zasigurno biti u planovima i programima svih studija filozofije kako u BiH i u regionu, ali isto tako će, ne sumnjam, zbog svoje jednostavnosti i jezičke jasnosti naći svoj put i do šireg kruga čitalaca zainteresovanih za probleme savremene filozofije.
Na osnovu svega navedenog, sa velikim zadovoljstvom predlažem ovaj rukopis za objavljivanje.