Najprije je bilo čuđenje, iz koga su artikulirana pitanja, iz kojih se razvila refleksija, iz koje se oblikovala filozofija... Filozofija je kao iskustvo mišljenja bitno iskustvo, iskustvo koje je utkano u našu kulturu i civilizaciju, a onima kojima je filozofija bliska i bitno egzistencijalno iskustvo. Sprega posrednog i neposrednog iskustva, sprega refleksije i svakodnevnog, umovanja i zbilje, teorijskog i praktičnog iskustva otvara misaonom biću put ka pitanju o biću koje jest, ka filozofskom poimanju fenomena, ka mišljenju o jest i nije postojanja. Različita životna i misaona iskustva međusobno se uspoređuju, sukobljavaju, pobijaju, korigiraju i dopunjavaju. Odlučuju o osobnim stajalištima, o svjetonazoru, o teorijskim postavkama, o moralnom držanju, o životnim odlukama. Svatko iz svojih razloga i svojim putem dolazi do filozofije, svatko je na svoj način usvaja, svatko je za sebe gradi i interpretira, na svoj način joj pristupa i u njoj traži temeljno, bitno i opće, ali i svoje vlastito. Svako mišljenje temeljnih pitanja, svako mišljenje bitnog i razumijevanje stvarnog k njoj vodi, jer je svako ozbiljno promišljanje fenomena već po samom sebi filozofsko. Povijest filozofije bilježi imena i djela mnogih mjerodavnih filozofa, koje se u naše vrijeme naslijedili pisci i mislioci, a u povijesti ljudske duhovnosti je lako navesti i primjere onih, od umjetnika do znanstvenika, koji su progovorili na filozofski način, onih koji su postajali filozofi jer su ozbiljno promišljali svoje, onih koje je nužda mišljenja dovela do filozofskih pitanja i razmišljanja, kao i onih koje je uvid u stvarno uveo u stvar filozofije.
Filozofija je nužda mišljenja. Ona se temelji u sebi samoj, a potvrđuje u stvarnom i dokazuje u idealnom. Filozofija se od davnina utemeljivala u sebi samoj i oslobađala od svog porijekla, od svojih početaka u mitu, iskustvu i narodnoj mudrosti eda bi u svom „drugom početku“ izgradila svoje vlastite temelje i krenula od sebe same, od vlastitog čuđenja i umnog motrenja. Put ka filozofiji je put ka refleksiji i put same refleksije ka stvarnom i mogućem; filozofiranje je kritičko mišljenje i sistematsko promišljanje subjekta koji misli i njegovog predmeta, mišljenje subjekta izvan vlastite subjektivnosti, mišljenje subjekta kao Drugog; filozofiranje je poniranje i pronicanje u ono što je svijest i njen predmet, što je subjekt koji misli i što je mišljeno po sebi samom; filozofiranje je mišljenje bitnog i mogućeg, mišljenje onoga što stvarno i potencijalno jest. A bez obzira kakav je njen metodski pristup problemu, kakvo je njeno usmjerenje i što je njen predmet, uvijek je mišljenje onoga što subjekt interesira ili onoga iza čega stoji interes subjekta. Kritičko mišljenje i filozofska refleksija vode mislioca razumijevanju svijeta i dovode do shvaćanja osobnog. U tome je korist od filozofije: ona je milina i muka mišljenja koja u život uvodi i iz njega izvodi. Beskorisna korist. Refleksija mislioca otvora čudu svijeta i čini budnim pred izazovima postojanja. Ona je opojmljenje sveg predmeta. Korist filozofije je mišljenje samo. Filozofija je mišljenje svega što se odnosi na biće, kao i onoga što bitno pripada biću, pa zato od goleme koristi u razumijevanju događaja bića i mišljenje o svemu što jest, a stoga (i ovdje prije svega) također mišljenje o jastvu, sebstvu, osobi, subjektu, o Ja i Drugom, o pojedinačnoj egzistenciji i njenom svijetu. Pitanje o tome što i kako jest sve što jest i nije. I zato stalno upitivanje.
2.
Filozofija je ono što uistinu jest kada je u potpunosti u mediju pojma. Mišljenje kod sebe samog. Pojam je mišljeni pojam. Mišljenje o svom predmetu i pitanje o sebi samom. Pojam je u mišljenju stvarni pojam i ono što stvarno jest.
Može li takav, apstraktni pojam, nastao u idealističkoj, metafizičkoj ili nekoj drugoj filozofskoj spekulaciji, pojam koji je stvar refleksije i koji ima važenje prije i izvan empirijskog, a u potpunosti je ono što jest u spekulaciji samoj, može li takav pojam imati utjecaja na naše mišljenje o stvarnom događaju i sam biti način pristupa stvarnom? Može li i sam stvarni događaj postati povod određenim razmišljanjima i biti raspoznat u filozofskom konceptu, u konceptu koji je razvijen kao stvar refleksije i ponekad daleko od svakodnevnog, a uvijek mimo uobičajenog? Sigurno da može, jer je razumijevanje filozofskog problema uvijek i poticaj vlastitoj misaonoj imaginaciji (iz filozofske tradicije učimo, iz filozofije crpimo, ali u nju i svoje unosimo), a i zato što apstraktno nije odvojeno od konkretnog, kao što misleći subjekt nije odvojen od svijeta u kome misli i koji misli. U mišljenju je uvijek prisutno i stvarno. Filozofija je put ka stvarnom i mogućem, ka razumijevanju što sve mišljeni fenomen jest i što može biti, u što spada i razumijevanje misliočeve vlastite stvarnosti i razumijevanje prirode samog mišljenja.
U mišljenju fenomena iskazuje se i mislilac sam. Prvo pitanje je što je objekt za subjekt koji pita, a tek potom uslijedi pitanje što taj predmet mišljenja objektivno, po sebi samom jest. Prvo pitanje je psihološke, a tek ovo drugo filozofske naravi. U mišljenju svakako važnu ulogu igra osobna motivacija i duhovni interes, ali odmah treba primijetiti da je i osobno, subjektivno mišljenje uvijek potaknuto, izazvano na mišljenje svojim objektom promišljanja i nije samo kazivanje o onome što je za subjekt koji misli (što bi u najboljem slučaju bila osobna intelektualna ispovijest i stvar osobnog stajališta, ali ne i filozofija), nego bi u svakom promišljanju fenomena trebala biti riječ o tome što je fenomen po sebi samom. Objekt je naravno najprije onakav kakav je za subjekt koji o njemu kazuje, ali ono subjektivno dokazuje svoje važenje u ocjeni što je sam objekt, tako da „subjektivno“ i „objektivno“ uvijek stoje u nužnoj vezi, iz koje izlazi što je stvar za subjekt i po sebi samoj.
Pojam nije zasebni entitet, nego je onakav kako je mišljen i ono što je u određenom mišljenju. Pojam se uvijek konstituira u određenom misaonom sklopu i zato je onakav kako je u tom sklopu označen i kakav je u odnosu na ono o čemu misli. Zato mislilac u mišljenju pojma uvijek mora voditi računa o kontekstu u kome je taj određeni, mišljeni pojam operativan. I kada se pojmovno mišljenje odnosi na idealno, bitno, obuhvatno i opće, a ne na pojedinačno i konkretno, i tada u „specifičnom“, osobnom i/ili konkretnom (dakle: stvarnom) mogu biti raspoznata njegova značenja ili barem s pomoću asocijacija i/ili imaginacije dovedena u blisku vezu sa stvarnim. Apstraktno i konkretno se međusobno potvrđuju. Pitanja koja se nameću i kada o njima nije riječ postaju bitna pitanja o biću, o svemu što jest, a kao pitanja o subjektu i ukupnom Bitku postaju konstitutivni dio misaonog bića, jer su uvijek i u svemu prisutna pitanja. Barem za one koji o njima brinu.
3.
Mišljenje zahtijeva vlastitu autonomiju. Njoj teži i nastoji je za sebe osigurati. Autonomija je ovdje shvaćena kao stvar misaonog integriteta. Mišljenje ničim prethodnim ne treba biti uvjetovano i hoće da započne od sebe sama, da bude u sebi slobodno mišljenje, ali kao artikulirana filozofska ideja nije nikada samo u odnosu na sebe, nego i u odnosu na stvarno i/ili mišljenje stvarnog.
Mišljenje i mišljeno se međusobno uvjetuju. Mišljenje je stvarno mišljenje: ono je to i kao zasebna djelatnost, kao filozofska refleksija i kao praktično i/ili teorijsko odnošenje prema svom predmetu. Mišljenje je stvarnost obuhvaćena pojmovima, a pojmovi su stvarno u obliku refleksije. Kao takvo, mišljenje nema neki privilegirani objekt, naprotiv: sve je dostojno mišljenja i zato mu je sve mogući predmet, od svakodnevnog do imaginarnog. Kao posebna vrsta iskustva mišljenje izlazi iz refleksije i empirije, iz prethodnog posrednog ili neposrednog iskustva, odnosi se na mišljenje i iskustvo bića, a sve što je mišljeno mijenja samo iskustvo, u koje spada i iskustvo mišljenja, jer mijenja biće i njegov svjetonazor.
Opreka čovjeka i svijeta kakvu je gajila tradicionalna filozofija, a i moderna filozofija otuđenja, ovdje više nema mjesta, jer je sada povratak u osnovu također i povratak svijesti o interakciji, mogućem jedinstvu i međuovisnosti osobnog i općeg, o sprezi bića i svijeta, pojma i stvarnosti, mišljenja i mišljenog, povratak svijesti o dijalektičnoj naravi filozofiranja i samog postojanja.
Mišljenje opisuje i/ili određuje što je i kakav njegov objekt, a izbor objekta iskazuje misaoni interes i usmjerava mišljenje subjekta. Iako su u suvremenoj filozofiji tvrdnje i stavovi postali predodžbe i analize, a sve što je blisko esencijalizmu i bilo kakvom obliku idealizma stavljeno pod lupu sumnje, što prati zamah relativiziranja i strah od metafizičkih stajališta i dominacije „velikog narativa“, ipak „bitna“ pitanja (u koja svakako spada i temeljno pitanje: pitanje bića, jer je svako pitanje s ovim pitanjem u vezi) ne mogu biti napuštena, jer su takva pitanja značajna i čak presudna pitanja našeg postojanja i svakog ozbiljnog promišljanja. U odgovaranju na bitna pitanja izbija na vidjelo da je bit postojanja postojanje samo u njegovom pojavljivanju i događanju, a svakom ponaosob u njegovom činiti i biti, ali što to jest ne može biti rečeno dok nije mišljeno temeljno bića i postojanja samog. Povratak ishodištima je povratak temeljnim pitanjima, ali i dolazak do osobnog, a razumijevanje osobnog iskustva mogući početak mišljenja o osnovu svega. Stvarnost filozofije je u njenom predmetu, a njen predmet sve što je dano mišljenju, jedno stalno dolaženje do jest i nije bitka samog, do onoga u čemu je i osobno i opće. Čime se na još jedan način potvrđuje sprega mišljenja i mišljenog.
4.
U pitanju „Što se dogodilo?“ pitamo i „Što se događa“, u pitanju o povijesti problema pitamo i što je problem za nas. Trajni zadatak filozofije je u mišljenju Istog, kao što je umjetnosti u stvaranju Istog, a religije u vjerovanju u Isto, ali se tom Istom pristupa s različitim teorijskim uvidima, metodama i osobnim interesima, i pritom pokazuje da je Isto uvijek različito, uvijek drukčije u svom Sada i Ovdje, jer je svaki pojam mijenjao svoj sadržaj, kao što je i ovo Isto povijesnog karaktera, pa se razumijeva, sagleda i uspostavlja uvijek s novim uvidima, s novim znanjima, iz novog kuta, na novi način i s novim poletom.
Još prije nego što je nazvana „ljubav ka mudrosti“ filozofija je bila mišljenje Svega i onoga što Sve jest, mišljenje općeg načela, tako da je u bavljenju filozofijom od početka prisutna svijest o njenom značaju i važnosti onoga čime se bavi, o širini njenog zahvata i obuhvatnosti samog mišljenja. Filozofija pritom pita za svoje pretpostavke i u mišljenu svojih temelja samu sebe uspostavlja, ali ne ostaje kod same sebe, nije koncentrirana na sebe samu, nego je kritičko mišljenje svog predmeta, refleksija i stav svijesti o svojoj drugosti i Razlici, a time o identitetu svog predmeta.
Na različite načine sve možemo vidjeti, osjetiti, pa zato i misliti, što potvrđuje i povijest filozofije, koju čine različite filozofije, filozofije koje su pokazale i potvrdile raznolikost mišljenja i nazora, metoda i svjetonazora, polazišta i stajališta..., a sve te različite filozofije zajedno čine Filozofiju. Filozofija je skup različitih filozofiranja. Svaka se filozofija definira sobom samom, svaka samu sebe opiše svojom duhovnom djelatnošću, ali se ipak sve i svaka uvijek pita isto: što je priroda, što je istina mišljenog, što je mišljenje i što je ono što je mišljeno? Jednom to pitanje vodi ka pitanju o svijetu, drugi put ka pitanju o subjektu, ali uvijek pita što je ono što je mišljeno u sebi samom i što je ono mišljeno za biće samo. Filozofiranje je mišljenje o općem, o onome što je fenomen po sebi, mišljenje o biću, s kojim započinje razumijevanje i znanje o svijetu, ali i refleksija o osobnom posrednom i neposrednom iskustvu, o praktičnom iskustvu i iskustvu refleksije, iskustvu koje je postalo opće stajalište, apstraktni pojam, stvarnost u mediju pojma. A kada mislilac dugo živi ili, još prije, kada „živi“ svoja pitanja, onda doživi da mu mnogi apstraktni problemi postanu konkretna, stvarna pitanja, pa mu se stvarnost oblikuje u filozofiju i sama filozofija postane stvarna, a u nekim svojim aspektima i ostvarena. A tada mu sve postane misaoni proemij.
5.
Proemij je literarni termin koji znači prije pjesme, uvod u manju pjesmu, pristup, predigra, kratki uvod, predgovor, pjesma. Proemij je naznaka osnovnog, započinjanje, priprema za, uvođenje u. Riječi, ona koja će kazivati, a nikada do kraja neće. Stalni napor da se dođe do, stalna želja da se kaže o, stalno spoznavanje da treba još, da će tek... Proemij je priprema za govor, za poetsko, a ovdje priprema za razumijevanje fenomena. Mišljenje kao ostvarivanje vlastitog i put ka... Put koji je istodobno otvaranje horizonta i povratak u osnovu, povratak pitanjima o tome što jest i što nije, pitanjima o Jest i pitanjima o Nije, jer se između Jest i Nije dogodi sve što je moguća bit postojanja i sve što postojanje jest i može biti. U takvim pitanjima pitamo o onom bitnom i zajedničkom, koje i nama samima pripada i kome pripadamo. S takvim pitanjima kreće se na put misaone avanture, koja započinje kao „ljubav ka mudrosti“, kao događaj mišljenja, a postaje mišljenje događaja bića.
U pet eseja što slijede, u pet proemija, u pet pristupa ka i uvoda za, u pet započinjanja, proslova, uvođenja, u pet kazivanje jedna tema vodi ka drugoj, ali bez namjere da budu cjelina, bez pokušaja da mišljenje Jednog bude mišljenje Svega, nego su nastojanje da se na još jedan način upitamo o nekim značajnim pitanjima bića i njegova svijeta, da se upitamo što se dogodilo u događaju, u različitim vidovima negativnog, što se događa u graničnoj situaciji, a što u mišljenju bitnog i onoga što jest i nije... Pisanje ovih tekstova nije započeto s nekim prethodnim ciljem, još manje s unaprijed postavljenom tezom, posebno ne s nekom tvrdnjom, nego prije svega s namjerom i željom da se opiše priroda događaja i subjekta, odnosno događanje subjekta u različitim situacijama i stadijima „na životnom putu“, da se na još jedan način pristupi problemu događanja subjekta u različitim misaonim i egzistencijalnim kontekstima, da se opiše moguća egzistencija subjekta i stalna otvorenost filozofiranja. Da se opiše i kaže što je za subjekt događaj, što je negativno kao filozofski pojam i što je negativno osobe, što je granična situacija, što je bit fenomena, što je nastajanje i nestajanje, što u njemu biće jest i što može biti. Sve same velike teme, o kojima nikada sve ne može biti rečeno. Zato je cijeli ovaj tekst i svaki esej za sebe proemij, uvodna riječ, riječ o. Priprema riječi. Priprema kazivanja o onome što jest. Pokušaj kazivanja.
Predrag Finci
(Uvodno poglavlje knjige Korist filozofije, Izdanja Antibarbarus, Zagreb 2016.)