Kao i kod nas, gdje su mnogi među onima kojima je pisanje poziv već u prvim danima epidemije krenuli da pišu o fenomenu koronavirusa i njegovim epifenomenima (primjerice, niz članaka na portalu Bilten, intenzivna spisateljska razmjena na Ajfelovom mostu Miljenka Jergovića i program „Dnevnik iz karantene“ na mrežnoj stranici Hrvatskog društva pisaca), tako je i europska i svjetska „kolumnistička internacionala“ brzo reagirala, uključujući neke od najvažnijih (ili samo najpopularnijih) svjetskih filozofa, odnosno angažiranih intelektualaca.
Oni su svoje misli o aktualnoj situaciji uglavnom izražavali na podlozi vlastitih teza iznošenih u ranijim djelima po kojima su i postali uvaženi i poznati. Doduše, nekima od njih možda bi bilo bolje da su slušali starog Hegela – koji je u djelu Grundlinien der Philosophie des Rechts iz 1820. (u prijevodu Danka Grlića, Osnovne crte filozofije prava, 1964. i 1989.) rekao da filozofija kao „Minervina sova počinje svoj let tek u sumrak“ – te da nisu izlijetali preuranjeno u medijski eter, jer su zarad vlastitih teza i zaključaka previđali neke činjenice i podcjenjivali razmjere krize. No to ne znači da su njihovi tekstovi u cjelini postali irelevantnima jer dobro je, primjerice, da nas je prvi među njima kojega spominjem, talijanski filozof Giorgio Agamben, podsjetio na svoje teze o „izvanrednom stanju“ kao stanju koje je postalo redovno, a u kojemu granica između izvršenja zakona i kršenja zakona postaje fluidnom. U svom kratkom članku „Izvanredno stanje provocirano nemotiviranom emergencijom“, objavljenom 26. 2. 2020. u talijanskim novinama il manifesto, Agamben upozorava na opasnost da se rapidno ograničavanje ljudske slobode, koje započeto s izlikom terorizma, a prošireno zbog koronavirusa, nastavi širiti i dalje, jer u stanju kolektivnog straha i panike građani bespogovorno prihvaćaju državno ograničavanje slobode u želji za sigurnošću, a tu je želju stvorila upravo država koja sada intervenira da je zadovolji. Agambenov je članak izazvao brojne i burne reakcije koje sam čitao na web-stranici European Journal of Psychoanalysis, a tu su prenesene (i prevedene na engleski) većinom iz talijanskog online-časopisa Antinomie. U prepisku su se najprije uključili francuski filozof Jean-Luc Nancy (27. 2.), talijanski filozofi Roberto Esposito (28. 2.) i Sergio Benvenuto (2. 3.), te indijski filozofi Divya Dwivedi i Shaj Mohan (8.3.), pri čemu mi je najzanimljivije bilo Nancyjevo oponiranje Agambenu i tvrdnja da je Agamben zanemario tehničku međupovezanost ili umreženost svijeta, odnosno biološku, kompjutorsko-znanstvenu i kulturnu „virusnu izvanrednost“ koja je pandemijske naravi, tako da vlade nisu ništa drugo nego mračni egzekutori tog izvanrednog stanja. Nancyjeva replika Agambenu (kojega naziva „starim prijateljem“) ima i notu ironije; upozorava ga na to da svatko može pogriješiti u svojim (pr)ocjenama i podsjeća ga na nimalo nevažnu situaciju iz njihova dugogodišnjeg prijateljstva: „Prije gotovo trideset godina doktori su odlučili da trebam transplantaciju srca. Giorgio je bio jedan od zaista malobrojnih koji mi je savjetovao da ne slušam doktore. Da sam poslušao njegov savjet, vjerojatno bih ubrzo umro.“
U drugom su se naletu u ovu diskusiju uključili talijanski filozofi Rocco Ronchi i Massimo De Carolis, a drugi put su se sa svojim osvrtima javili i Benvenuto, Mohan i Nancy. Nancy je 27. 3. 2020. objavio u francuskim dnevnim novinama Libération i članak „Komunovirus“, što je pojam koji je posudio od neimenovanog indijskog prijatelja, a opisuje „virus koji dolazi iz komunizma“ (iz Kine) i koji nas „komunizira“, za razliku od „korone“ („krune“) koja podsjeća na stare monarhijske i imperijalne povijesti. Sam Agamben, koji je zakuhao ovu polemiku, objavio je još četiri članka: „Zaraza“ (11. 3.), „Pojašnjenja“ (17. 3.) i „Socijalno distanciranje“ (6. 4.) na web-stranici izdavača Quodlibet te „Poslije korone: mi smo samo još goli život“ (18. 3.) u Neue Zürcher Zeitung. Njegova spisateljska aktivnost zasigurno je bila potaknuta brojnim kritikama, a možda i potrebom za samokritikom jer – iako od svojih prvotnih teza i zaključaka nije odustao – na početku njegova prvog teksta, u opisu talijanske epidemijske situacije, navode se „frenetične, iracionalne i posve neosnovane izvanredne mjere protiv navodne epidemije koronavirusa“, što par mjeseci kasnije u Italiji vjerojatno nitko ne bi potpisao, a možda ne bi ni on sam, iako sumnjičavost spram opsega i intenziteta tih mjera nije skroz osporena.
Za ljubitelje teorije, a pogotovo navedenih teoretičara koji su manje ili više u horizontu takozvane biopolitičke teorije, ova je prepiska vrlo napeto štivo, teorijski triler, a napeto je bilo pratiti i prepisku globalno popularnog slovenskog filozofa Slavoja Žižeka sa samim sobom. Naime, Žižek je u manje od dva mjeseca objavio (ako sam dobro upratio) devet članaka posvećenih problematici recentne epidemije, na engleskom i njemačkom jeziku (a prenošeni su i na drugim jezicima): „Jasni rasistički elementi u histeriji oko koronavirusa“ (3. 2.), „Što je zajedničko koronavirusu i francuskim protestima (i je li već vrijeme za orgije)?“ (20. 2.), „Koronavirus je Kill Billovski udar na kapitalizam i mogao bi voditi u ponovno otkrivanje komunizma“ (27. 2.), „Globalni komunizam ili zakon džungle, koronavirus tjera nas da odlučimo“ (10. 3.), „Najveća prijetnja epidemije Covida-19 nije naša regresija u nasilje preživljavanja, nego barbarizam s ljudskim licem“ (19. 3.) i „Žižekov vodič za preživljavanje u izolaciji zbog Covida-19: slatki grijeh, Valhalla Murders i pretvaranje da je ovo samo igra“ (28. 3.) – svi na web-stranici Russia Today – kao i „Mi majstori potiskivanja: kako nas je promijenio koronavirus“ (4. 3.) i „Čovjek više nikad neće biti isti: to je lekcija koju nam je priredio koronavirus“ (13. 3.) u Neue Zürcher Zeitung, te „Kad korona naiđe na Putogan-virus“ (8. 3.) u Der Spiegel. Usisavajući i probavljajući sve i svašta, Žižek – uz reference iz hardcore- filozofije, psihoanalize i filma, te uz poslovično poentiranje vicom – izlučuje hrpe bistrih misli o svijetu i životu. Ležerno i neobavezan dosljednošću govori o kulturi, politici i ekonomiji, o barbarstvu i demokraciji, o kapitalizmu i komunizmu, o Europi, Americi i Kini, a naravno, i o koronavirusu te o samom sebi. Zbog urnebesnog i šarmantnog stila, ali i zbog iznenađujućih i poticajnih misli, spreman sam, kao i mnogi drugi koji Žižeka čitaju, oprostiti mu, s jedne strane, ponavljanja i reciklažu, što se danas naziva „autoplagijarizmom“ i kao takvo proganja, a s druge strane, nekonzistentnost i „neozbiljnost“ (u smislu: može Žižek i bolje). Jer: i u najbrže napisanim i najpovršnijim člancima Žižek je dragocjen intelektualni provokator i ne može sakriti da je vrlo pronicljiv mislilac, baš kao onaj Žižek iz 1980-ih ili 1970-ih, samo što je pozornica za koju se odlučio drugačija od one na kojoj je rani Žižek dokazivao svoju teorijsku „ozbiljnost“.
Ne mogu ovdje ukratko prepričati Žižekovu recentnu „epidemiologiju“, a nije ni potrebno jer su i ovi njegovi tekstovi, kao i spomenuta „agambenijada“ lako dostupni na širokom internetskom polju, uz malo guglanja. Vjerujem da ni jedan ni drugi krak diskusije o epidemiji neće presušiti te da ćemo ih moći pratiti i dalje, ako ne oguglamo na to. A mogli bismo, jer već nakon par mjeseci reflektiranja o epidemiji čini se da se krug osnovnih teza u ovoj raspravi polako zatvara.
Ni radikal poput francuskog filozofa Alaina Badioua, koji se relativno kasno oglasio po pitanju epidemije (članak „O epidemijskoj situaciji“ objavio je 23. 3. 2020. na web-stranici izdavača Verso), nije izvukao iz rukava bogznašto novo, u smislu posve originalnih analiza i radikalnih političkih prijedloga, premda je možda danas radikalna već i njegova tvrdnja da se, s obzirom na epidemije AIDS-a, SARS-a i ebole, u slučaju koronavirusa (koji on naziva „SARS 2“) ne radi o nečemu sasvim novom. Suzdržano i oprezno Badiou poziva na samodisciplinu u pogledu elementarne zaštite od zaraze, nudi neke „jednostavne ideje“, odnosno teorijska pomagala koja naziva „kartezijanskima“, te podsjeća na svoje ranije artikulirane „maoističko-komunističke“ teze koje bi u sagledavanju situacije i projekcijama njezina razvoja i implikacija mogle biti od koristi. Prvenstveno radikalima kao što je on sām Badiou preporučuje da iskoriste ovaj interludij za nastavak razmišljanja o „novim figurama politike“ i odgovarajućim aktivnostima. U tom međuvremenu ipak se treba posvetiti i nuspojavama epidemije, što Badiou i sām čini, pri čemu mi je najzanimljivija njegova konstatacija o „takozvanim 'socijalnim medijima' koji su ponovno pokazali da su iznad svega – pored svoje uloge u debljanju džepova milijardera – mjesto propagiranja mentalne paralize hvalisavaca, nekontroliranih glasina, otkrića pretpotopnih 'novosti' ili čak fašističkog mračnjaštva“.
U svim prethodno navedenim člancima dominira stav da je, uz zdravstvene aspekte situacije u kratkoročnoj perspektivi, nužno razmišljati i o političkim i ekonomskim aspektima u dugoročnoj perspektivi. U tom su ključu i članci „uobičajenih sumnjivaca“ kao što su Yanis Varoufakis („Europa je nepripremljena za recesiju izazvanu Covidom-19“, na internetsko- medijskoj platformi Project Syndicate, 18. 3. 2020.) i Srećka Horvata („Veliki strah od koronavirusa: Panika! U supermarketu“, na internetsko-medijskoj platformi openDemocracy, 4. 3. 2020.).
A svojevrsni sažetak glavnih tema rasprave (na koje razni autori različito gledaju) može se pronaći u tekstu „Svijet nakon koronavirusa“, koji je izraelski povjesničar i pisac intelektualnih bestselera Yuval Noah Harari objavio u Financial Times 20. 3. 2020. On tamo kaže: „U vrijeme ove krize suočavamo se s dva posebno važna izbora. Prvi je između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana. Drugi je između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.“
Povrh svega navedenog, ima još jedno važno pitanje koje, nažalost, nije u prvom planu svjetskih diskusija o koronavirusu, a na koje su svojim člankom, objavljenim 2. 3. 2020. na Project Syndicate, pažnju skrenuli australsko-američki filozof Peter Singer i talijanska filozofkinja Paola Cavalieri, oboje (a pogotovo Singer) prvoborci u borbi za prava ne-ljudskih životinja, odnosno njihovo oslobođenje. Singer i Cavalieri s pravom kažu da vrlo malo ljudi uopće spominje, a kamoli razmatra uzroke epidemije, te konstatiraju: „I epidemija SARS-a 2003. i aktualna epidemija nastale su na kineskim 'mokrim tržnicama' – tržnicama na otvorenom, gdje se životinje kupuje žive i onda ih se na licu mjesta kolje za kupce. Do kraja prosinca 2019. svi koji su bili zaraženi virusom bili su na neki način povezani s wuhanskom tržnicom Huanan.“ Analizirajući problem i u užem i u širem kontekstu, ovi autori – svjesni ekonomskih i kulturnih posljedica svoga zaključka – kažu: „Tržnice na kojima se prodaju i kolju žive životinje treba zabraniti ne samo u Kini nego u cijelom svijetu.“ Taj je zahtjev svakako mnogo blaži od zahtjeva koje ovi autori inače ističu, a usmjereni su na potpuno ukidanje svih oblika iskorištavanja, mučenja i ubijanja ne-ljudskih životinja te na generalnu promjenu ljudskoga stava prema njima. No sigurno je da su sa svojim tekstom Singer i Cavalieri osvijetlili jednu temu o kojoj bi se, koliko god nas medijski pritisak usmjeravao u drugim pravcima, trebalo razmišljati kad se razmišlja o ovoj i drugim epidemijama. Tu temu sažeto, iako ne posve precizno, možemo nazvati: ekološki uzroci nastanka i razvoja epidemija.
Nedugo nakon što sam pročitao spomenuti tekst Singera i Cavalieri, te neke koji su problemski s njime povezani, zahvaljujući Trećem programu Hrvatskog radija upoznao sam se sa Soniom Shah, indijsko-američkom znanstvenom novinarkom i spisateljicom koja je studirala novinarstvo, filozofiju i neuroznanosti. U emisiji „Portreti znanstvenika“, 19. 3. 2020., koju je priredio Dražen Ružić, emitiran je prijevod Shahinog članka „Mislite li da egzotične životinje treba okriviti za koronavirus? Razmislite još jedanput“ (izvorno objavljen u časopisu The Nation 18. 2. 2020.), te prijevod intervjua koji je Shah dala internetskom magazinu Slate, a objavljen je 23. 10. 2018. pod naslovom „Informacije su naše najsnažnije oružje“. Shah upozorava na to da većina novih virusa, kojih je sve više, nastaje u tijelima životinja, a prenošenje sa životinja na ljude i potom širenje virusa među ljudima olakšano je i ubrzano zbog prenapučenih industrijskih životinjskih farmi i tamošnjih uvjeta, rasta ljudske populacije i njezina rapidnog širenja na prirodna staništa koja se uništava te općenito zbog uvjeta i načina života ljudi, ljudskog tretmana ne-ljudskih životinja i ljudskog odnosa prema prirodi. (Na web- stranici WWF-a, World Wide Fund for Nature, mogu se, i na hrvatskom jeziku, pronaći zanimljive i korisne, a pregledno prikazane informacije o povezanosti pandemija i uništavanja ekosustava.) Zaključak Shahinog teksta o koronavirusu dovoljno govori o njezinu stajalištu: „Nema nikakve tajne oko životinjskog izvora pandemija. To nije neki ljuskavac ili šišmiš. To su populacije toplokrvnih primata: pravi životinjski izvor smo – mi.“ Da Shah tu problematiku istražuje temeljito, svjedoče ne samo njezini članci i intervjui rasijani po internetu nego i njezina knjiga Pandemic: Tracking Contagions, from Cholera to Ebola and Beyond (Pandemija: praćenje zaraza od kolere do ebole i dalje) iz 2016., koju sam nabavio u digitalnoj verziji i počeo je čitati, te smatram da bi je što prije trebalo prevesti na naš jezik i širiti poput virusa, jer se kritički bavi raznim, gotovo svim zamislivim aspektima pandemija, i to sinkronijski i dijakronijski, odgovarajući na mnoga pitanja koja ovih dana sebi postavljamo.
U virološki čistom digitalnom formatu nabavio sam i djelo američkog biologa Roba Wallacea Big Farms Make Big Flu (Velike farme stvaraju veliku gripu), također iz 2016., u kojem se istražuje povezanost infektivnih bolesti, agrobiznisa i prirodnih znanosti. Budući da se u Wallaceovo djelo još nisam upustio, navest ću jedan odlomak iz njegova intervjua koji je, povodom ove pandemije, objavljen 11. 3. 2020. na web-stranici njemačkog magazina Marx 21 (ali na engleskom jeziku), a čini mi se da sažeto izražava ono što nudi i autorova knjiga:
„Učestalo pojavljivanje virusa povezano je s proizvodnjom hrane i profitom multinacionalnih korporacija. Svatko tko nastoji razumjeti zašto virusi postaju sve opasniji mora istraživati industrijski model poljoprivrede i osobito proizvodnju stoke. Tko je kriv za to? Rekao sam da je to industrijska poljoprivreda, ali problem je mnogo veći. Kapital širom svijeta proširuje otimačinu zemlje na posljednje prašume i na poljoprivredna zemljišta malih vlasnika. Ove investicije potiču deforestaciju i razvoj koji vodi prema nastanku bolesti. (…) Mnogi novi patogeni, koje su ranije zadržavale dugo nastajuće šumske ekologije, oslobođeni su i prijete cijelome svijetu.“
Pridružimo li tome informacije koje su se probile do medija, a koje govore o kauzalnoj vezi između zagađenosti zraka u određenim kineskim i talijanskim regijama te broja oboljelih i umrlih od posljedica zaraženosti koronavirusom, koji napada prvenstveno respiratorni sustav organizma – ekološke varijable morat ćemo uzeti u obzir više nego što smo to činili do sada.