Sazetak

Abstract:
 

Pojavu „svetog čovjeka“ moguće je pronaći u velikom broju religija, kako povijesnih, tako i još uvijek postojećih. Na tome tragu, nakana je ove studije pružiti panoramski i komparativni prikaz razumijevanja fenomena „svetoga čovjeka“ u cirkummediteranskim religijama (antičkim pučkim religijama, židovstvu i kršćanstvu). Vizura iz koje se tema obrađuje jest klasična fenomenologija religije. Autori prikazuju i analiziraju fenomen svetog čovjeka u trima kulturama/religijama koje su bliske novozavjetnom vremenu te nastoje ponuditi odgovor na pitanje: koje je značenje i uloge svetog čovjeka u religiji? U prvome dijelu rada skiciraju se koncepti svetog čovjeka filozofa/svećenika u grčkim i rimskim religijama, potom proroka, rabina i pravednika u judaizmu te askete i pustinjaka u kršćanstvu. Drugi pak dio rada nastoji na sintetički način odgovoriti na pitanje koje je uloga „svetoga čovjeka“ u spomenutim religijskim tradicijama; tako se otkriva da je sveti čovjek „prijatelj i poznavatelj Boga“, „posvetitelj svijeta i čovjeka“, „mjesto susreta sa svetim“, „posrednik između božanskoga i ljudskoga“ te ključni socijalni faktor unutar svoje zajednice. Zaključno, pokazuje se kako je za pogane sveti čovjek poglavito filozof, u judaizmu ima prvotno socijalno-religijsku funkciju, dok je kod kršćana on jedinstvena preslika Isusa Krista. Oni su, svaki za svoju religiju, živo utjelovljenje svih važnih vrijednosti kojima teži jedan religiozan čovjek. Pa ipak, sve njih krase iste vrline i vrijednosti: marljiv rad na stjecanju svetoga znanja, prijezir prema ispraznim ugodama i, najvažnije, na različite načine očitovana blizina drugim ljudima.
 

Ključne riječi: fenomenologija religije, sveti čovjek, grčke i rimske religije, židovstvo, kršćanstvo