Singularno pluralno biti - te tri poredane rijeèi bez određene sintakse - „biti“ je glagol ili imenica, „singularno“ i „pluralno“ su imenice ili pridjevi, sve kombinacije su moguće - obilježavaju istodobno apsolutnu jednakost i njenu otvorenu artikulaciju koju je nemoguće zatvoriti u jedan identitet. To biti je istodobno nerazlučivo i razlučivo singularno i pluralno. Ono je singularno pluralno i pluralno singularno. No to ne konstituira nikakav pojedinačni predikat bitka, kao da bi on bio ili imao neki određeni broj atributa, a među njima i taj dvostruki, protuslovni ili hijazmatski atribut toga singularno-pluralno biti. Naprotiv, singularno-pluralno [ili singularno pluralno] je konstitucija biti bitka: konstitucija koja posljedično razgrađuje ili izmješta svaku jedinstvenu i supstancijalnu bit samog bitka. Međutim, to je samo način govorenja, jer ne postoji nikakva prethodna supstancija koja bi potom bivala razgrađena. Bitak egzistencijom ne prethodi svoj singular plural. Tačnije, on apsolutno ne egzistira prethodno, ništa ne egzistira prethodno - egzistira samo ono što egzistira. Od
Parmenida nadalje bitna je osobitost filozofije da razvija tu jedinstvenu postavku u svim njenim smislovima - postavku koja ništa ne postavlja osim postavljenosti i ispostavljenosti egzistencije. To je pluralna singularnost filozofije i jedini njen zadatak. Ono što egzistira, štogod to bilo, upravo zato jer egzistira koegzistira. To su-upletanje egzistiranja je dioba svijeta. Svijet nije ništa izvanjsko egzistenciji, on nije izvanjsko pridruživanje drugih egzistencija - on je ko-egzistencija koja ih ispostavlja skupa. Pa ipak, moguć je prigovor, nešto treba egzistirati. Kant je dokazao da nešto uistinu i egzistira jer egzistenciju mislim barem kao mogućnost - a kako je mogućnost sekundarna u odnosu na zbilju, onda već egzistira i nešto što je zbiljsko. Valja napomenuti da ovaj izvod zapravo navodi na zaključak o pluralnosti egzistencija: egzistira nešto [barem „ja“] i nešto drugo [barem ono drugo „ja“ koje predstavlja mogućnost], prema kojem se postavljam u odnos kako bih se mogao zapitati postoji li nešto takvo kao ono što mislim kao moguće. Ko-egzistira barem više od jednog „ja“. To bi se trebao proširiti ovako: ipak ne egzistiraju samo ti „ja“, shvaćeni kao subjekti predočavanja, jer sa stvarnom razlikom između dvaju „ja“ ujedno je dana općenito razlika između stvari, barem između mog tijela i mnogih drugih tijela. Ta varijacija na starinski način služi samo da bi pokazala ovo: nikada nije bilo niti će ikada biti filozofskog solipsizma, a na određen način nikada nije bilo niti će ikada biti filozofije „subjekta“ u smislu beskonačne zatvorenosti nekog za-sebe u sebe. Međutim itekako važi, i to za čitavu filozofiju, ono što je paradigmatično predočeno u ovoj Hegelovoj rečenici: „Ja je ono po sebi i za sebe univerzalno, a zajedništvo [Gemeinschaftlichkeit] je također oblik univerzalnosti, ali izvanjski“. Dobro je poznato da dijalektička logika zahtijeva prolaženje izvanjskim kao bitnim za samu unutrašnjost – no ipak za tu logiku istina univerzalnoga i njegove zajednice na kraju se ponovno pronalazi i postavlja u „unutrašnjem“ i subjektivnom obliku onoga „Ja“. Prema tome, preostaje nam da zadržimo taj moment „izvanjskosti“ kao moment koji je od bitne važnosti, tako bitne da tu izvanjskost ne možemo dovesti u odnos ni prema kakvom individualnom ili kolektivnom „ja“ a da nedokidivo ne održimo i izvanjskost samu i to kao takvu. Singularno pluralno biti znači da bit bitka jest, jedino jest, kao su-bit, ko esencija. Ali su-bit ili su-bitak [su-bitak-u-množini] sa svoje strane označava bit toga su-, ko-, odnosno, ili prije, samo to ko- [lat. cum-] u poziciji biti ili kao bit. Naime, su-bitnost se ne može sastojati u sabiranju biti gdje bi preostajalo za odrediti bit tog sabiranja kao takvog - u odnosu na tu bit sabrane biti bile bi akcidencije. Subitnost znači bitna dioba bitnosti - ako baš hoćemo, dioba u vidu sabiranja. Što je moguæe izreći i na sljedeći način: ako je bitak su-bitak, onda je u subitku upravo to „sa“ ono koje tvori bitak a ne pridolazi mu tek naknadno. Tu vrijedi isto što vrijedi za kolektivnu moć - moć nije ni van članova kolektiva ni unutar svakog od njih, ona se sastoji od same kolektivnosti. Dakle nije prvo bitak kojem se pridružuje to sa, nego je to sa u srži bitka. S obzirom na to apsolutno je nužno promijeniti barem poredak filozofskog izvođenja za koje je to „sa“ - i drugo koje ide uz sa, ako je to moguće tako reći - redovito dolazi naknadno, premda taj slijed istodobno opovrgava dublja logika koja je tu na djelu. A taj je poredak na vrlo osebujan način zadržao čak i Heidegger koji su- izvornost Mitseina uvodi tek nakon što je utvrdio izvornost Daseina. Isto se može primijetiti u huserlijanskoj konstituciji alter ega, premda je on također na svoj način suvremen [opet to sa, cum] s egom u „jednoj jedinoj...zajednici“. Moguće je, a contrario, pokazati - iako Hegel započinje fenomenologiju duha momentom „osjetilne izvjesnosti“, u kojoj svijest naizgled još nije ušla u odnos s drugom sviješću - da se taj moment svejedno odlikuje jezikom kojim svijest prisvaja istinu osjetilne neposrednosti [glasovito „sada je noć“] te da je time odnos prema drugoj svijesti krišom pretpostavljen. Lako bi bilo navesti opažanje te vrste: primjerice, evidentnost ego sum konstitutivno i su-izvorno je upućena na svoju mogućnost u svakome od Descatesovih čitatelja, i upravo toj mogućnosti u svakome od nas, to jest u toj su-mogućnosti, evidentnost kao evidentnost duguje svoju moć i svoju istinosnost. Ego sum = ego cum. Na taj način moglo bi se pokazati da za čitavu filozofiju da nužni slijed izlaganja nije prepreka tome da je dublji poredak razloga uređen prema su-izvornosti. Zapravo, kada predlažem preokretanje poretka ontološkog izlaganja, ja samo predlažem da se iznese na vidjelo ishodište koje je više ili manje prikriveno prisutno kroz čitavu povijest filozofije - i to utoliko više prisutno ukoliko daje odgovor na gore opisanu situaciju: filozofija započinje sa „sugrađanskom“ koegzistencijom kao takvom i u njoj [što, za razliku od oblika „imperija“ moć odmah postavlja kao problem]. Odnosno, „polis“ nije primarno oblik političke institucije, on je primarno su-bitak kao takav. Filozofija je sve u svemu mišljenje su-bitka te je zbog toga također sumišljenje kao takvo. No ne radi se, dakako, samo o tome da se razjasni dosad manjkavo izlaganje... Radi se također o tome da se da pun značaj bitnim razlozima zbog kojih je tokom čitave povijesti filozofije su-bitak podređivan bitku, premda se on istodobno i razmjerno toj podređenosti stalno nametao kao sam problem bitka. Sve u svemu, su- bitak je najsvojstveniji problem bitka - i zadatak je saznati zašto i kako on to jest. Ponovimo dakle: ne prvo bitak bivajućega, a zatim samo bivajuće koje biva jedno-s- drugim, nego bivajuće - i to svako bivajuće - u svom bitku određeno kao bivanje jednog-s-drugim. Singularno pluralno: tako da je singularnost svakoga nedjeljiva od njegovog bitka-s-množinom i zato jer je, u stvari, singularnost općenito nedjeljiva od pluralnosti. Još jednom, ne radi se o dodatnom svojstvu. Pojam singularnoga implicira njegovo singulariziranje i shodno tome njegovo razlikovanje naspram ostalih singularnosti [za razliku od primjerice pojma individue, budući da bi savršena individua bila totalitet koji je imanentan i bez drugoga; ili pojma partikularnoga, budući da ono pretpostavlja skup kojega je on dio te naspram drugih partikularnosti ne može očitovati nikakvu drugu osim numeričke razlike]. Uostalom, singuli na latinskom se može reći samo u pluralu, jer označava „jednog“ iz „jednog po jednog“. Singularno je istodobno svaki pojedini te, prema tome, i svako sa svima drugima i između svih drugih. Singularno je plural. Dakako, ono također nudi individualno svojstvo nedjeljivosti - ali ono nije nedjeljivo kao kakva supstancija, ono je nedjeljivo iz navrata u navrat, u samom događaju svojeg singulariziranja. Ono je nedjeljivo kao trenutak, što znači da je također beskonačno djeljivo, odnosno punktualno nedjeljivo. S druge strane, ono je također kao partikularno, ali pod uvjetom pars pro toto: singularno je uvijek pro toto, za cjelinu, namjesto nje i spram nje. [Ako čovjek stoji za bivajuće u cjelini, kao što sam to pokušao pokazati, on je onda izlaže singularno kao takvo i to općenito]. Singularnost se ne izdvaja iz pozadine bitka - ona je, onda kada jest, sam bitak ili njegov izvor. Još jednom, lako je prepoznati gdje te odlike odgovaraju odlikama kartezijanskog ego suma. Singularno je ego koji nije „subjekt“ u smislu odnosa sebe prema sebi. Ono je „ipseitet“ koji nije odnos nekog „ja“ prema „sebi“. Ono nije ni „ja“ ni „ti“, ono je ono što je razlikovano u razlikovanju, odjelito u odijeljivanju. Ono je biti-odvojeno samog bitka i u samom bitku: bitak iz maha u mah - koji svjedoči o tome da je bitak iz maha u mah. Bit bitka je mah. „Bitak“ je uvijek, svaki put, mah bitka [udarac, napad, udar, lupanje, sraz, susret, pristupanje]. Prema tome, uvijek i mah onoga „sa“ - singularnosti koje su sinugularno skupa, no čiji skup nije ni zbroj niti sveobuhvatnost niti „društvo“ niti „zajednica“ [te riječi samo izazivaju probleme]. Skup singularnosti je singularnost „sama“. Ona ih „skuplja“ utoliko ukoliko ih oprostoruje, ona su „vezana“ utoliko ukoliko nisu objedinjena. U tim uvjetima bitak kao su-bitak možda se ne bi mogao izricati u trećem licu kao u „jest“ ili „ima“. Više ne bi bilo izvanjskog motrišta na bitak-skupa, odakle bi se moglo iskazati da „ima“ bivajućega i su-bitka bivajućih jednih s drugima. Ne bi bilo ni onoga „jest“ te stoga ni onoga „jesam“ koje je podređeno iskazivanju onoga „jest“. Treće lice singulara trebalo bi prije misliti kao da je zapravo prvo. Ono onda postaje prvo lice plurala. Bitak se može izreći samo na taj singularni način: „jesmo“. Istina ego sum je nos sumus - i to „mi“ ljudi iskazuju za sva bića s kojima „mi“ jesmo, za svaku egzistenciju kao biti-po-biti sa, kao bitak čija je bit ono sa. [„Govorit će se...“ - tko se? Mi ćemo govoriti - tko je to „mi“? Kako mogu reći „mi“ za vas koji čitate? A kako za sebe? Kako postići da mi mislimo zajedno, iako smo svejedno na putu da to učinimo, bili mi „složni“ oko toga ili ne? Kako smo to mi jedni s drugima? A to znači pitati: kako stvar stoji s našom komunikacijom i ovom knjigom, dakle s ovim rečenicama te sa cjelokupnom situacijom koja im više ili manje daje smisao? To je pitanje filozofije kao „književnosti“, to jest sljedeće pitanje: do kojeg je to momenta moguće održati filozofski diskurs u trećem licu kada bi on trebao prerasti u - što? razgovor? lirizam?... Stroga konceptualna rigoroznost su-bitka iscrpljuje diskurs njegovog koncepta...]
Jean-Luc Nancy, Dva ogleda: Razdjelovljena zajedna, O singularnom pluralnom
bitku, Zagreb, 2003.