S ovim pitanjima na umu, vraćamo se analizi odnosa vjere i sumnje. Ovdje prva i na neki način sveodređujuća odluka mora biti riješena. Priprema na ovu odluku je već dana u prvome poglavlju u raspravi o dva elementa u stavu filozofa, teoretičara i egzistencijalista. Govorili smo o jedinstvu racionalnosti i strasti, o razdvajanju i angažmanu. Tamo je čovjek koji stoji između bitka i nebitka, shvaćajući vlastitu konačnost i beskonačnost kojima pripada, pitajući se o bitku. On je beskrajno zaokupljen bitkom, budući da je sama njegova egzistencija uključena u to pitanje. Vjera je također, kao što smo vidjeli, pitanje beskonačnog interesa; ona je stanje koje je zahvaćeno krajnjom zaokupljenošću. Čovjek koji postavlja pitanje krajnje zbiljnosti i čovjek koji je u stanju vjere su izjednačeni s poštovanjem prema neuvjetovanoj naravi njihove zaokupljenosti. No moramo poći korak dalje. Dvije krajnje zaokupljenosti ne mogu usporedno stajati jedna uz drugu. Ako bi to i činile, jedna ili druga, ili obje, ne bi zaista bile krajnje. Zapravo, jedna ugrožava drugu. Krajnja zaokupljenost vjernika jest zaokupljenost s onime što je stvarno krajnje i stoga temelj bitka i smisla. Čovjek neizravno postavlja pitanje krajnje zbiljnosti; on mora pretpostaviti, kao što to mora svaki kršćanski vjernik, da je u simbolima njegove krajnje zaokupljenosti odgovor na pitanje što krajnja zaokupljenost uključuje. Kao vjernik, on nije zaokupljen s ontološkom potragom; on je zaokupljen s istinom, a to znači s krajnjom zbiljnošću. Samo ako je Bog krajnja zbiljnost, on može biti i naša krajnja zaokupljenost; tek tada on može biti predmetom predanja, posluha i pristanka. Vjera u sve koja ima tek početnu zbiljnost je idolatrijska. Ona daje ultimatum početnoj brizi. Vjera uključuje ontološko pitanje, bilo da je ono postavljeno izravno ili ne. Crkva je od najranijih
vremena bila svjesna ove činjenice i postavila je izravno pitanje u trenutku u kojem je ono susrelo ontološku zaokupljenost u helenističkome svijetu. Ovo je razlogom zašto ne bismo trebali prihvatiti oblik biblicizma kako su ga tumačili Ritschl i Harnack. Oni su optužili ranu crkvu za izdaju biblijske religije koju je ona pozitivno povezala s potragom za krajnjom zbiljnošću. Ono što je Harnack nazvao helenizacijom evanđelja bilo je zapravo prihvaćanje
ontološkog pitanja na temelju biblijske religije. To je bilo neizbježno ne samo zbog nužnosti predstavljanja evanđelja helenističkom svijetu, već stoga što je grčko otkriće ontološkog pitanja općevažeće. Ono je izričaj ljudske situacije kao takve. S toga gledišta, rana crkva bila je u pravu, koliko god upitna njena konkretna rješenja bila, i njezine kritike u devetnaestom stoljeću su bile u krivu, kolika god bila velika naša zahvalnost njihovoj hrabroj i uspješnoj analizi tradicionalne dogme. Vjera ugrožava ontološko pitanje. No nije li ontologija poput stranog tijela unutar tijela vjere, i, ako dođe do izražaja, neće li uništiti vjeru sa svojim moćnim oružjem, sumnjom? Ne treba li vjera čuvati ontologiju unutar svoje utrobe, nikad ju ne rađajući? Ili, u nemataforičnom izrazu, ne mora li Crkva čuvati potragu za krajnjom zbiljnošću unutar granica vlastitog autoriteta – kao što to rimska Crkva zapravo i čini? Ovo je temeljno pitanje odnosa vjere i sumnje. Vjera i sumnja si bitno ne proturječe. Vjera je napetost koja traje između nje same i sumnje unutar nje same. Ova napetost ne doseže uvijek snagu borbe; ali ona je uvijek prisutna. Ovo razlikuje vjeru od logičkog dokaza, znanstvene vjerojatnosti, tradicionalne sigurnosti u sebe, i ne sumnjanja u autoritarijanizam. Vjera uključuje i na sebe preuzima i srednju svijest nečega bezuvjetnog i hrabrost na rizik nesigurnosti. Vjera govori „da“ unatoč tjeskobi onoga „ne“. Ona ne uklanja „ne“ sumnje i napetosti sumnje; ona ne gradi dvorac slobodan od sumnje u sigurnosti – samo neurotički uništena vjera to čini – ali uzima „ne“ sumnje i napetosti nesigurnosti u sebe. Vjera prigrljuje sebe i sumnju u sebi. Stoga obuhvaća sebe i ontološko pitanje čiji je preduvjet radikalna sumnja. Takva se vjera ne treba bojati slobodne potrage za krajnjom zbiljnošću. On ne treba čuvati ontologiju u eklezijalnoj odvojenosti. Ona je protestanska po prirodi, bilo da se pojavljuje u protestantskoj ili biblijskoj religiji. Filozof je u situaciji koja također ujedinjuje „ne“ i „da“. U prvome smo poglavlju pitali o pretpostavkama imanja i neimanja. Netko ne može postaviti ontološko pitanje barem bez predfilozofskog znanja o onome što „bitak“ znači. Svatko sudjeluje u bitku, i svatko doživljava bitak kad susreće bića: osobe, događaje, esencije. I svatko sudjeluje u nebitku i doživljava ga u raspadanju i smrti, u krivnji i sumnji. To je konkretna situacija u kojoj filozof traga za krajnjom zbiljnošću. Kao i vjernik, on živi u konačnom svijetu iskustava i simbola. On nije navezan na njih, ali nije ni odvojen. On sumnja u ono što zna, ali to čini na temelju nečeg drugoga čega je svjestan; jer ne postoji „ne“ bez prethodnoga „da“. Filozof nema i ima; vjernik nema i ima. To je temelj na kojem ontologija i biblijska religija nalaze jedna drugu.
Posljednje poglavlje će povezati različite točke sukoba iz ove perspektive.
Preveli: Iva Mršić i Daniel Tolvajčić
(Paul Tillich, Biblijska religija i potraga za krajnjom zbiljnošću, Zagreb, str. 59-62.)