Nema sekularizacije bez neprijatelja

×

Error message

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls in menu_set_active_trail() (line 2405 of /home/logosorg/public_html/includes/menu.inc).
Nema sekularizacije bez neprijatelja
Bernard Harbaš

Sa pojavom djela Carla Schmitta koncept neprijatelja suvereno ulazi u prostor političke filozofije. Pomenuti pojam postaje značajan element u određivanju jedinstva neke političke zajednice, snage suvereniteta kao i nezaobilazan koncept u definisanju identiteta. Neprijatelj je suštinski vezan za pojam političkog, jer političko duguje svoje postojanje samo svijetu gdje postoje suprotstavljenosti i antagonizmi. I obrnuto, svijet u kojem postoji sklad je svijet bez političkog. Neprijatelj je potvrda da postoji drugi koji je suprotstavljen, samostalan i različit od „istog“. Drugim riječima, političko je potvrđivanje da postoji „drugi“, koji ne samo da je različit već je značajan jer, zbog svoje drugosti i suprotstavljenosti, omogućava aktivnost političkog. Političko je metafora svakog sučeljavanja te se može shvatiti i kao tenzija i konfrontacija različitih misaonih pozicija. Schmitt je teorijom političkog objasnio ne samo svojstva konkretnog političkog djelovanja, već je i predstavio jednu ontologiju odnosa istog i drugog koja pokazuje da se isti potvrđuje kroz postojanje drugog i obrnuto.

Teološko određenje političkog

Carl Schmitt u djelu Pojam političkog definiše političko kao oblast djelovanja kojom se određuje ko jeste a ko nije neprijatelj. Političko, drugim riječima, postoji ako postoji neprijatelj. Svijet u kojem nema neprijatelja je svijet bez političkog. U definisanju ovog pojma Schmitt slijedi Hobbesovu političku teoriju po kojoj je ispravna vlast nedjeljiva i apsolutistička, jer isključivo u takvom obliku može da održava i osnažuje političko. Kod Schmitta neprijatelj ne mora biti moralno zao. Zapravo, on je je drugo i strano i za njegovu suštinu je dovoljno da je u posebno intenzivnom smislu egzistencijalno nešto drugo (Šmit, 2001: 19).  Neprijateljstvo ne mora da rezultira sukobom jer je rat samo mogućnost i uvijek postojeća pretpostavka odnosa prijatelj-neprijatelj (Šmit, 2001: 24). Drugim riječima, odnos koji uslovljava postojanje političkog je stalna napetost i tenzija između različitih i stranih političkih zajednica. Možemo reći i da je političko neka vrsta potvrđivanja nezavisnosti država kao mnoštva političkih jedinstava. U tom smislu, svaki oblik formiranja ili nastojanja za formiranjem čovječanstva kao jedinstva svih država ukida odnos prijatelj-neprijatelj i time, sposobnost države za političko odlučivanje. Političko nije samo puka egzistencija različitih i nezavisnih političkih zajednica, ono je i odluka da postoji neprijatelj i time predstavlja njegovu najvišu formu.

U Političkoj teologiji Schmitt definiše političke pojmove moderne države kao sekularizovane teološke pojmove (Šmit, 2001: 107). Pod ovim Schmitt smatra da je u Moderni politika, odvajanjem od religije, preuzela njeno nastojanje da kontrolira društvo. Iz prethodnog možemo uočiti da političko nasljeđuje moć teološkog, na način da vladar ima identičnu ulogu kao i Bog u kontroli društvenog poretka. Identifikacija monarha sa Bogom se vidi u transcendentnosti monarhove pozicije u odnosu na državu (Šmit, 2001: 113). Schmitt ukazuje na važnost personalističkog karaktera suverenosti, jer je jedino vladar/monarh u stanju svojom odlukom postići političko jedinstvo jednog naroda. Odluka a ne norma je glavna odlika političkog jer opšta norma ne može da obuhvati sve izuzetke sa kojima se država može susresti. (Šmit, 2001: 91) 

U Schmittovoj koncepciji nalazimo dva određenja političkog: sposobnost određivanja neprijatelja i sekularizirani teološki pojam. Ako se ove dvije definicije dovedu u vezu možemo izvesti zaključak da je političko/politika (s obzirom da Schmitt ne pravi bitnu razliku između ova dva pojma) nastavak teološke prakse određivanja neprijatelja. Simbolički, suveren ima poziciju koju zapravo ima Bog. Prema toj koncepciji, procesom sekularizacije suveren nasljeđuje poziciju Boga i može samo da producira zakone, ali ne i da im bude podložan. U tom smislu, političko nije osnaživanje pravne države, već moći vladara da donosi odluke ali prvenstveno one o tome ko je prijatelj a ko nije. Drugim riječima, političko je onaj momenat u kojem je vlast koncentrisana u suverenu i kada je on ne dijeli ni sa kim i kada on određuje neprijatelja.

Za Schmitta, političko postoji jer postoji razlika između prijatelja i neprijatelja. Drugim riječima uslov političkog je suprotstavljenost i tenzija između političkih jedinstava. Političko je stanje spora i nadmetanja , te stoga, Schmitt tvrdi da svi politički pojmovi imaju polemički smisao (Šmit, 2001:  21). U tom smislu, liberalizam, demokratija ili pokušaj formiranja univerzalnog identiteta zasnovanog na proletarijatu rasparčava bilo kakvu mogućnost političkog, jer političko postoji samo ako postoji neprijatelj ili razlika. Iz tog razloga, ono funkcionira kao sredstvo u osnaživanju nacionalnog osjećaja, pripadnosti i identiteta. Političko ima svrhu da pokaže da se „mi“ politički osnažujemo i postajemo jedinstveni jer imamo strah od potencijalnog neprijatelja.

Evropa i njeni neprijatelji

Gil Anidjar produbljuje Schmittov odnos  smatrajući da se u modernoj Evropi neprijatelj formira u sferi teološkog. Međutim, Anidjar ukazuje da neprijateljstvo i političko igraju značajnu ulogu u konsktituisanju identiteta. Schmittov koncept neprijateljstva je duboko involviran u konstituciju identiteta, jer veze među članovima svake političke zajednice osnažuju ako postoji prijetnja u vidu neprijatelja. Anidjar uočava da se kroz modernu historiju Evrope, neprijatelj pojavljivao u formi religije koja je razlog za osnaživanje političkog, budući da ona ima značajnu ulogu u pokretanju i vođenju ratova (borbe za sveta mjesta, borbe za religijsku čistoću teritorija) i samim time u izazivanju straha i homogenizaciji protivničkih strana. Ona ima ulogu neprijatelja, jer funkcioniše kao potencijalna prijetnja čistoći određenog prostora ali i kao sredstvo osnaživanja identiteta. „Pretnja je religija, određena religija“ piše Anidjar u Semitima (Anidjar: 2014: 19). Ovdje je važno ukazati na rad Tomaža Mastnaka Evropa: istorija političkog pojma, u kojem se pokazuje kako konstituisanje neprijatelja igra ključnu ulogu u formiranju pojma Evrope. Mržnja prema muslimanskom svijetu je bila „unutrašnja snaga hrišćanstva“, koja se javila tokom kršćanski ratova, postala je naslijeđe Evropljana i glavni element u konstituisanju Evrope kao političke zajednice (Mastnak, 2007: 37). Mastnak naznačava da je tokom srednjeg, ali i novog, vijeka Evropa bila promatrana kao zajednička domovina i utočište kršćanskog svijeta (Mastnak, 2007: 57). Glavni cilj te zajednice bio je očuvanje vlastitog prostora kroz borbu protiv muslimanskog neprijatelja

Kao i Mastnak, Andijar polazi od teze o Evropi kao domu isključivo kršćanskog svijeta. U tom smislu, moderna politička ili religijska istorija Evrope je duboko određena ontologijskom razlikom između prijatelja i teološkog neprijatelja. Tokom srednjeg vijeka neprijatelj kršćanske Evrope bio je Jevrejin i to u obliku unutrašnjeg neprijatelja, a Islam, s obzirom da nije uopšte smatran religijom, bio je od strane kršćanstva prihvatan za političkog neprijatelja. Sa pojavom prosvjetiteljstva relacija prijatelj-neprijatelj počinje da objašnjava odnos sekularizovanog Zapada i teologiziranog Istoka. Naime, ulaskom vladavine razuma u njenu kulturnu historiju, Evropa počinje prolaziti kroz proces sekularizacije čime pojam političkog dobija na važnosti i to nauštrb religijskog. U momentu pojavljivanja prosvjetiteljstva, Evropa/kršćanski Zapad konstituira neprijatelja u vidu religijskog Istoka. Odnosno, kako religija nestaje na Zapadu tako se pojavljuje Istok i postaje religija (Anidjar, 2014: 55). Ovdje nalazimo suštinsku razliku koja određuje kulturni identitet Evrope, primjetnu u izjednačavanju evropskog prostora sa modernizacijom i progresom i koja se odvija odbacivanjem religijskog naslijeđa kao tradicionalnog i konzervativnog balasta. Modernizacija i raskidanje veza sa religijskim određuje definiciju Evrope iz razloga što u sebi sadržava društveni napredak viđen kroz klasične sociološke teorije, prema kojima je svaki društveni progres definisan njegovim raskidom sa mitološkim i religijskim.  Raskidanje sa religijom pravi od religije neprijatelja modernizacije i progresa. Očigledno je da je sam progres Zapada ili bolje rečeno, Zapad kao progres, neraskidivo vezan za konstituciju neprijatelja. Taj progres je očevidan i u nastojanju kršćanstva da se sekularizuje. Sekularizacija Zapada/kršćanstva se odvija otklonom prema istoku i Orijentu. Zapad sekularizacijom čini dvije stvari: daje sebi obilježje modernog, a Istoku karakteristike nazadnog i tradicionalnog prostora. Kao što se može uočiti iz Anidjarovih razmatranja, sekularizacija se dešava samo u zapadnom i kršćanskom kulturno-religijskom prostoru što dovodi do zaključka da je isključivo kršćanstvo bilo sposobno za sekularizaciju. Drugim riječima, jedino kršćanstvo dobija pravo da, kao moderni i sekularizovani entitet, modernizuje istočni i porobljeni svijet imenujući ga „religijom“ (Anidjar, 2014: 111). Istovremeno označavajući bliskoistočni svijet kao religijski, kršćanstvo je sebi pripisalo obilježje sekularizovanog prostora. Ovdje vidimo da je sekularizacija određivana, ne samo kao odbacivanje religijskog, već i kao napredak i modernizacija. Kao što je poznato iz klasične sociološke literature, posebno u poglavljima o društvenom razvoju, principi ekonomskog i političkog razvoja su osnovna obilježja svijeta koji je sekularizovan, a u tom odnosu religija je bila posmatrana kao kočnica bilo kakvom napretku. To ne znači da je zapadnoevropski svijet odbacio kršćanstvo, već da se transformisao u neku vrstu tzv. „emancipovanog“ prostora u kojem je religija smještena u tzv. privatnu sferu. Jedna od dihotomija koju formira relacija „zapadnoevropska civilizacija-istočna religija“ jeste upravo podjela na privatnu i javnu sferu. Tu podjelu nalazimo već u staroj Grčkoj ali ona najveći značaj dobija u Moderni kod Johna Lockea, kod kojeg uviđamo prvu pojavu koncepta civilnog društva. Sama ideja podjele na ove dvije sfere je označila da osnovni sadržaj političkog prostora treba da bude sveden na odnos civilno društvo-službena vlast. U takvom odnosu ne postoji mjesto za religiju što označava prekretnicu u savremenoj političkoj teoriji , kojom se religija smješta u privatnu sferu a pošto se riješila tereta religije, politika se počinje posmatrati kao moderna i progresivna aktivnost. 

Prema Anidjaru, postojanje neprijatelja je važno za konstituisanje kulturnog identiteta. U knjizi Jevrejin Arapin, on elaborira odnos ove dvije nacionalno-religijske grupe kao utemeljujuće za formiranje Evrope kao kulturno-poltičkog i religijskog prostora. Idenitet Evrope, prema Anidjaru, jeste strukturiran kroz odnos dva neprijatelja, Jevrejina, koji predstavlja unutrašnjeg-teološkog i Arapina koji označava vanjskog-političkog neprijatelja. Evropa koja je, prema Anidjaru, i dalje kršćanska svoj politički opstanak nalazi upravo u jasnom određivanju ova dva tipa neprijatelja.

(izvod iz članka: Bernard Harbaš, „Nema sekularizacije bez neprijatelja“, Logos – časopis za filozofiju i religiju, Vol. 7, br. 1-2, januar-juli, 2019.)

Filozofija
22/09/2020