Kako Deleuze i Guattari vide budućnost onoga što se još zove filozofijom? Četvrto poglavlje njihove knjige Što je filozofija? nosi naziv Geofilozofija. Ustvrdivši da su subjekt i objekt loše polazište za pristup mišljenju, DG utvrđuju da se mišljenje odvija u odnosu teritorija i zemlje. Ono, pak, što se tradicionalno nazivlje ontologijom, kod ovih je mislilaca obilježeno kategorijom postajanja. Na neki način, ovdje se obnavlja jedna metafizika. Metafizika? Naravno, cum grano salis. Jer, radi se, eventualno, o »metafizici razlike i ponavljanja«. Deleuzeova filozofija imanencije kreće se u krugu »mistične moći života«. A sav je život u stalnom kretanju uspostavljanja veze između misli i zemlje. Glavne su kategorije ove »metafizike prostora/površine« deteritorijalizacija i reteritorijalizacija. Što znači ovo raseljavanje i ponovno nastanjivanje? DG se vraćaju u antičku Grčku. Egejski gradovi, na čelu s Atenom, mjesto su koje tvori neku »okolinu imanencije«. Zanatlije i trgovci tamo pronalaze slobodu za svoju djelatnost, ali stižu i »stranci« – filozofi. Tri su stvari koji tvore uvjete činjenice pojave filozofije upravo u ovoj okolini: čista društvenost, kao okolina imanencije; užitak udruživanja što ga čini prijateljstvo; konačno, ukus za mišljenje, nepojmljiv u transcendentnom carstvu, a ostvariv tek u gradu, polisu, na Agori, kao razmjena mišljenja, tj. u onome što Heidegger zove razgovorom. Dakle, nakon što se napusti neka zemlja i dođe na drugi teritorij, stvara se okružje povoljno za razvoj filozofijskog mišljenja. Dešava se re-teritorijalizacija, »stvaranje nove zemlje i naroda«, što je prema DG preduvjet za filozofiju. Re-teritorijalizacija, dakle, jest stvaranje neke nove, buduće zemlje.
Kako to postići? Za Deleuzea stvaralački kaos jest osnova svake slobodne aktivnosti. Autor je samoga termina geo-filozofija, inače, Friedrich Nietzsche.Kod DG, međutim, filozofija, umjetnost i znanost čine generativne strukture proizvodnje svijeta. Ontologija postajanja više ne izdvaja filozofiju kao privilegirano polje za interpretaciju svjetskih zbivanja. Ipak, filozofija nam je nužna za politički odnos spram tog i takovog svijeta. Gdje je tu, dakle, mjesto za filozofiju? Filozofija ne dolazi poslije stvaranja »nove zemlje i naroda«, nego jest istodobno postajanje tog novoga svijeta. Uvodeći pojam utopije, Deleuze filozofiju i politi- ku određuje »događajem nadolazećeg« iz same imanencije života. Ono utopijsko proizlazi iz imanentne želje života samog za istinitošću, pravednošću, slobodom, ljepotom…
Kakvo je istinsko Deleuzeovo shvaćanje filozofije u tekstu o »Geofilozofiji«? S jedne strane, radi se o konceptualnoj arhitektonici; s druge o stvaralačkom eksperimentu novog događaja, i, last but not least, o politici utopije.
Filozofiji Deleuze namijenjuje zapravo najvažniju ulogu. Odgovor na pitanje što je filozofija, otkriva da se filozofija može smatrati moći tvorbe novoga svijeta iz duha revolucionarne želje. Filozofija, u svom stalnom postajanju novim, drugim, revolucionarnim razara sigurnost postojećeg samozadovoljnog stroja kapitalizma. Iako će na jednom mjestu u tekstu reći da je za modernu filozofiju kapitalizam prirodno okružje, kao što je to za antičku Grčku bio polis, ipak se taj kapitalistički »stroj želja« treba razotkriti upravo kao – stroj. Jer, kapitalizam u doba tehnoznanosti postaje apsolutnom entropijom svijeta. Ono što se može smatrati dijagnozom koju Deleuze proglašuje u vezi sa suvremenim svijetom jest sljedeće: nakon što smo, fukoovskim rječnikom, napustili disciplinarna društva, sada se nalazimo u sveprožimajućim »društvima kontrole, koja upravo zamjenjuju disciplinarna društva«. Globalni je svijet entropijski poredak umreženih društava kontrole.
DG se ponovno vraćaju u antičku prošlost. Usredotočujući se na analitiku pojma kao temeljnog za filozofiju oni se osvrću na važnost otkrivanja ambijenta filozofije u kontingenciji. Filozofija kao geo-filozofija u vezi je s nepredvidljivim stvaranjem pojmova. Geo-filozofija tako je u analogiji s Braudelovom geo-historijom. »Geografija nije samo fizička i ljudska, ona je i mentalna poput krajolika«. Razotkriva se i važnost samog postajanja. Grci svaki put tek moraju »postati filozofima«, kao što su i filozofi »postajali Grcima«. Upravo je u tome smisao deteritorijalizacije i re-teritorijalizacije, u kontingenciji.
»Ako se filozofija pojavila u Grčkoj, onda je to prije bio slučaj kontingencije nego nužnosti, prije iz ambijenta ili okoline nego iz iskona, prije iz događanja nego iz povijesti, prije iz geografije nego iz historiografije, prije iz milosti nego iz prirode«.
No, upravo iz te kontingencije slijedi revolucionarna priroda filozofije. Pita- nje: Što je filozofija?, dakle, u bitnome se svodi na borbu protiv kapitalizma (dodao bih: i fašizma). Zadaća filozofije jest u osebujnom »nestajanju filozofije«, ali tako da ona bude i nastajanje, signum otpora i težnje za radikalnom, revoluci- onarnom promjenom. A preko utopije filozofija postaje kritikom… i politikom! Iako je revolucija tek jedan među oblicima utopije, ona je presudan pojam za filozofijsko polje imanencije. Filozofija jest ona koja se iznova nastanjuje u nacionalnoj Državi i duhu naroda. No, to nije povijesna država niti narod. Radi se o »nadolazećoj zajednici« i u tom je smislu Deleuze na neki način blizak Derridau i Agambenu.
Kapitalizam je onaj odnos moći koji umnogome predodređuje sve što nam se događa sada i ovdje i... zauvijek. Kapital je u mnogim diskursima političke filozo- fije onaj element na koji se usredotočuje otpor.
»Ako se filozofija iznova nastanjuje u pojmu, onda uvjet za to ona ne nalazi u sadašnjem obliku demokratske Države ili pak cogitu komunikacije, još sumnjivijem od cogita refleksije. Nama ne nedostaje komunikacije, naprotiv, imamo je (i) previše: ono što nedostaje jest stvaranje. Nedostaje nam otpor spram sadašnjosti. Stvaranje pojmova priziva u sebi neki budući oblik... Europeizacija ne čini neko postojanje, ona samo tvori povijest kapitalizma što osujećuje potčinjene ljude da postanu. Umjetnost i filozofija susreću se u toj točki...«
Filozof je uvijek blizak otporu protiv vladajuće paradigme društvenosti, ukoliko ova još uvijek postoji. Unutrašnje je filozofu postajanje narodom, kao što je to i umjetniku. Obojici je zajedničko to da pružaju otpor: otpor smrti, ropstvu, nepodnošljivom, sramoti… sadašnjosti. Ukratko, reći će DG, filozofija se re-teritorijalizira triput: najprije u prošlosti kod Grka, drugi put u sadašnjici demokratske države, ali treći put je presudan. On se tek treba zbiti u budućnosti, u »novom narodu i na novoj zemlji«.
Što je, na koncu, geofilozofija, a u odgovaranju na pitanje: Što je filozofija? Postajati jest geografsko, a ne povijesno. Misliti znači: eksperimentirati. Ovdje se Deleuze najizravnije vezuje uz nasljeđe Nietzscheove ontologije bivanja. Vječna filozofija, ali i povijest filozofije, oslobađaju mjesto za postajanje filozofskim. »Mi mislimo i pišemo za same životinje« (jer filozof mora postati životinjom, da bi životinja postala nešto drugo!). Filozof mora postati stranime sam sebi, svojemu jeziku i naciji kao bi pripremio put prema novome narodu i novoj zemlji. Umjetnik i filozof vlastitom patnjom omogućuju nadolazak naroda. Nietzsche bi to nazvao »iscjeljenjem civilizacije«, a Deleuze se pojavljuje »pronalazačem novih oblika imanentne egzistencije«. Pronalazi se u tome i istinska sreća, koja nema veze s onime što o tome misli komunikacijsko društvo ispraznih informacijskih matrica za »pretapanje iz šupljeg u prazno«.
Treba vjerovati u sreću koja je posljedica istinskog filozofskog postajanja i bivanja. Nema većeg stanja blaženstva ili sreće doli one koja proizlazi iz filozofske spoznaje (!?).
(Marijan Krivak, Filozofija otpora, Filozofski fakultet u Osijeku, 2019., str. 27-31)