Objava Heideggerovih Crnih teka (crnih zbog boje korica), iako na gotovo 1300 stranica, doista ne donosi ništa nova. Sve je to manje-više bilo znano još od pojave Schneebergerova zbornika dokumenata o Heideggeru (Guido Schneeberger, Nachlese zu Heidegger. Dokumente zu seinem Leben und Denken, Bern 1962). A ta knjiga nije bila teško dostupna, dapače, gotovo svi filozofski seminari u Njemačkoj imali su je na svojim policama. Mogao se svatko uvjeriti ne samo u šokantnost Heideggerova usklika Heil Hitler!, nego prije svega i iznad svega koliko je opasno kad se ''filozof'' veže uz neki ideološki pokret, kad se podredi nekoj stranci ili partiji.
No što zapravo znači Heideggerovo suputništvo s nacional-socijalizmom na početku njegova uspona i njegova trijumfa? Znači li uobičajeno stupanje iz filozofije u politiku? Iz ontološke razine na ontičku razinu? Mnogo više.
Heidegger je temeljni pomak u filozofiji sproveo razlučivanjem bivstvovanja (Sein) i bivstvujućeg (Seiendes), onim što je kasnije imenovao ontološka diferencija. U odnosu na čovjeka, posrijedi je razlika između čovjekova tu-bivstvovanja (Dasein) i njegovih povijesnih figuracija, recimo razlika između čovjeka kao čovjeka i čovjeka kao subjekta (antropocentričnog ega), novovjekovne figuracije čovjeka. Time je omogućio distanciranje od osvajačkog novovjekovnog subjektiviteta. No Heidegger od sama početka teži – i u tome je njegova revolucionarna eshatologičnost i pokadšto upravo soteriološka apokaliptičnost – samom bivstvovanju, bivstvovanju kao bivstvovanju, bivstvovanju ''s onu stranu'' razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg. Drugim riječima, osvrće se na bivstvovanje koje je neovisno o bivstvovanju bivstvujućeg, a time i o povijesnim likovima bivstvovanja. Nastupit će vrijeme kada će čovjek progovoriti iz samog bivstvovanja, kada će se susresti sa svojom tu-bivstvovnom biti. Po svemu sudeći, Heidegger je pri nastupu nacionalsocijalizma pomislio da je to vrijeme već nastupilo, da je upravo sada baš taj trenutak. Bio bi to trenutak u kojem nestaje razlika između tubivstvovanja čovjeka i njegove povijesne figuracije, odnosno njegove povijesne određenosti i zato ovisnosti. Čovjek je sišao k sebi i time iz sebe već istupio. Postao je ekstatična egzistencija. To sam Ja, to smo Mi (nacionalsocijalisti), to je Vođa, koncentrirani izražaj Pokreta i ujedno veza između Ja i Mi. Ukratko: utjelovljeni frojdovski Nad-ja. Treba ozbiljiti, ostvariti volju nacional-socijalističke revolucije, preustrojiti univerzitet, itd. U tome trenutku Heidegger nije svjestan da pada natrag u metafizički identitet, da pada natrag u – premda krajnje razvijen – subjektivitet, pod nebo subjektiviteta volje za moć, odnosno pod vlast dovršenog nihilizma. No uskoro će mu to postati jasno i da bi prodro što dublje u ono što mu se dogodilo (u tu, kako je rekao, najveću glupost, die grösste Dummheit, svojega života) i što se događalo pri nastupu nacional-socijalističkog pokreta, pomno, do krajnjih dubina i podrobnosti upušta se u promišljanje onto-teološke strukture metafizike, napose Nietzscheove metafizike volje za moć i njezina vječnog vraćanja kao najvišeg i posljednjeg stupnja metafizike kao takve i u cjelini, kao dovršenja i krajnjeg ruba europskog nihilizma. No unatoč tome temeljnu strukturu svojeg mišljenja neće promijeniti. Očekivanje što ga je prije vezivao za čovjekovu volju i za političke promjene, za socijalnu ekstazu čovjekova tu-bivstvovanja, sada će prenijeti ili preslikati na bivstvovanje samo: (nacional-socijalistička) revolucija mu se pretvara u (bivstvovni) preokret. Kao i prije, i sada vrijedi: Der Einzelne, wo er auch stehe, gilt nichts. ''Pojedinac, gdje god već bio, ne vrijedi ništa'' (u pismu Eriku Wolfu od 20. decembra 1933). No ako je prije sve ovisilo o usudu ljudstva (naroda), sada je bivstvovanje (preciznije: prigoda, Ereignis) ono o čemu su ovisni ne samo pojedinci, nego i narodi, pa čak i samo bivstvovanje bivstvujućeg. Predprostor prigode je bit tehnike: postavlje (Ge-stell) kao izazov volje za voljom.
Nije tehnika u rukama čovjeka, nego je čovjek u rukama tehnike. Ne proishodi tehnika iz znanosti, nego znanosti proishode iz tehnike. Heidegger takvim razumijevanjem i takvim tumačenjem tehnike, njezine biti, nesumnjivo napušta područje zaslijepljenosti subjektivitetom, zaslijepljenosti kojoj su podvrgnuti, osim klasičnog humanizma, ne samo pozitivizam i pragmatizam, nego i marksizam i cjelokupna Frankfurtska škola, od Horkheimera do Habermasa. Jer sva kritika tehničkog uma kao instrumentalnog uma ostaje zatočena u tradicionalnu metafiziku subjektivnosti. Zato ni tehniku budućnosti, kibernetiku, u osnovi ne može razumjeti.
No ako moderna tehnika kao postavlje nije izraz volje subjekta, nego izraz volje za voljom, što je onda s tom ''nadljudskom'' voljom? Odgovor na to pitanje kod Heideggera nećemo naći.
Zbog toga je Heidegger neprestano zapadao u opasnost precjenjivanja ''ontičkih'' događaja, posebice na njemačkom tlu. Nije slučajnost da je na pitanje, postavljeno u razgovoru za Spiegel, nije li možda nacional-socijalizam bio i reakcija na tehniku i njezinu bit, a ne samo akcija tehnike, ostao bez odgovora. U svom je jednačenju nacional-socijalizma (fašizma), internacional-komunizma (boljševizma) i amerikanizma (liberalne demokracije) prebrz, premalo selektivan, odnosno bez ikakvog diferencirajućeg uvida. Kreće se u teleološkom horizontu: kao da je sve podvrgnuto konačnom Cilju tehnike, odnosno razviću njezine biti. To je još teški hegelovski residuum. Danas pak znamo da su (bili?) nacional-socijalizam i internacional-komunizam, s gledišta prosvjetiteljstva, antiprosvjetiteljski pokreti, da s gledišta moderne ''demokratske revolucije'' (Martin Kriele) predstavljaju kontra-revoluciju, da dakle nisu u skladu s biti moderne tehnike. Heideggerovim riječima, nisu odgovarali postavlju. Uostalom, kakav je uopće odnos između tehnike i politike, tehnike i socijalnih pokreta? Heidegger društvo reducira na subjektivitet i time društvene odnose, koji su širi od međuljudskih odnosno inter-subjektivnih odnosa, postavlja na razinu ovisnosti subjekta o tehnici. Politologija postaje izraz ili dio tehno-logije. Time se u novom svjetlu postavlja i problem etike. A možda je upravo to pitanje, što ga je Heidegger stalno gurao što dalje od sebe, ključna enigma njegova mišljenja bivstvovanja.
Heidegger naime odbija formulaciju etičkih odgovora dok ne dođe do odgovora na pitanje o smislu bivstvovanja. A smisao bivstvovanja svejednako ostaje tajna bivstvovanja samog. No Heidegger je upravo u vrijeme konfrontacije s nacional-socijalizmom napravio najveći pomak, i to preko okreta u svojemu odnosu spram Antigone. Puno govori već sama činjenica da se u predavanjima Uvođenje u metafiziku iz 1935. latio Antigone i da joj se u predavanju o Hölderlinovoj himni ''Ister'' iz 1942. godine iznovice vratio. Štoviše, posve mijenja svoj odnos prema Antigoni, prema njezinom pokopu nepokopanog mrtvaca i njezinom otporu Kreontu i kreontovstvu. A kreontovstvo je u srži metafizike. Preko platonizma se na početku filozofije nacijepio u nju kreontovski cijep što raste kroz povijest metafizike i kod Hegela razrasta u rascvjetano stablo. Plodovi su plodovi nacional-socijalizma i internacional-komunizma, u ponore bačena poluživa tijela, nikada pokopana trupla i bez obreda spaljena, u plinskim ćelijama ugušena ljudska bića. Sve to u ime ideologije, odnosno prave vjere. Doba totalitarizma je završno doba metafizike: pokušaj ''metafizike'', dakle klasičnog europskog mišljenja da ovlada cjelinom bivstvujućeg zahvatom u njegove temelje – to je postalo svjetonazor kao ideologija. Sada je u predavanjima o Hölderlinovoj himni Ister Heidegger posvema na strani Antigone i zakona mrtvih (smrti) kao zakona bivstvovanja i time nad-bivstvujućeg, dakle i nad-političkog zakona:
''Ono određujuće (das Bestimmende), koje određuje Antigonu u njezinu bivstvovanju, jest iznad viših i nižih bogova. Ali ono je ujedno ipak takvo da posvemaodređuje čovjeka kao čovjeka. Isto tako, ono nije samo ljudski propis (Satzung) koji već nije kadar ništa povrh božanske riječi i stoga pogotovo pada ispod onoga što vlada i nad bogovima. Nikada se to određujuće ne može naći kao tek postavljeno (gesetzt), no ipak se pojavilo već prije svega, a da nitko nije mogao imenovati neko bivstvujuće iz kojega je poniklo''.
Zastupati takvu tezu u Njemačkoj 1942. godine, u času najveće nacional-socijalističke nadutosti, valja priznati, nije bilo nimalo lako. Heideggerovo uzdizanje Antigone izraz je čak njegove osobne hrabrosti, označuje njegov način otpora protiv bezobzirna raspolaganja živim i mrtvim.
U cjelini uzevši, neovisno o tome što je u svojim odgovorima lutao i počesto se gubio, Heidegger je filozof koji nam je postavio bitna pitanja, pitanja što postaju sve značajnijima, postavši tako glavnim filozofskim skretničarom 20. stoljeća. Time je omogućio Derridinu okretnost, koju posvjedočuje la différance, diferancija (različitost-razlučivost koja ima za učinak razliku ili razlikovanje, diferenciju) kao njegov noseći izraz. Ni Lacanove konceptualizacije manque à être, manjka bivstvovanja kao žalca želje (za željom drugog), ne bi bilo bez Heideggerove ontološke diferencije i prigode što iz nje istupa. Ni Lévinasova etička i religiozna kritika Heideggerove ontologije u ime predstave Boga kao Beskonačnog ne bi bila moguća bez Heideggerova razlučivanja bivstvovanja i bivstvujućeg: bivstvovanja kao bivstvovanja i Boga kao vrhovnog (najvišeg) bivstvujućeg, odnosno razlučivanja svetog kao svetog i svetog kao božjeg. Pa ni ''Bog bez bivstvovanja'' (Dieu sans l'être) Jean-Luc Mariona ne bi bio moguć bez Heideggerova odvajanja ontologije od teologije i posljedične uspostave čiste ontologije, odnosno topologije bivstvovanja… Pripremio je i omogućio Heidegger svojom tezom o kraju filozofije kao metafizike i Denken ohne Geländer (mišljenje bez priručja) svoje učenice Hannah Arendt, kao mišljenje čiji je životni element sloboda.
Bilo kako bilo, činjenica je da u našem vremenu nema nijednog značajnog mislioca koji se ne bi kretao u Heideggerovom obzorju. Bilo da polazi neposredno iz njegove ontološke diferencije (razlike između bivstvovanja i bivstvujućeg) i njegove kritike metafizičke diferencije (razlike između biti i opstanka, esencije i egzistencije), bilo da nastoji pomoću Heideggera potražiti svoj način hvatanja u koštac s ontološkim identitetom (samo vrhovno bivstvujuće jest, samo ono ima neokrnjeno bivstvovanje) kao temeljem različitih totalitarizama i hegemonija.
Objava Crnih teka zacijelo će ponovno polučiti jaki val antihajdegerovstva u javnosti i masovnim medijima, no to Heideggeru kao filozofu neće puno škoditi, dapače, koristit će mu, jer su i zlonamjerno navedene Heideggerove misli za čitatelja još uvijek privlačnije nego gnjavatorstva kritičara. To dakako ne znači da na razini mišljenja nije nužno što nepopustljivije sučeljenje (Auseindersetzung) s Heideggerom.
(Uz Martin Heidegger, Gesamtausgabe, sv. 94, Überlegungen II-VI: Schwarze Hefte 1931-1938; Gesamtausgabe, sv. 95, Überlegungen VII-XI: Schwarze Hefte 1938-1939; Gesamtausgabe, sv. 96, Überlegungen XII-XV: Schwarze Hefte 1939-1941, Verlag Vittorio Klostermann, Frankfurt am Main 2014.)