Sazetak

Abstract:

U pristupima Čedomila Veljačića, Nerkeza Smailagića i Daniela Bučana, mišljenje je izvorno svojstvo života u islamu, obilježje njegove cjelovitosti. Muslimanski mislioci dijele temeljno duhovno zajedništvo, a klasična muslimanska misao je golemi kompleks ideja, metoda, dokaza, zamisli i rezultata što se razvijao na kur'anskom izvoru i u dijalogu sa velikim misaonim sistemima klasičnih kultura Istoka i Zapada.

Za predstavljanje u okvirima općenitosti islamska je misaonost odviše raznolika i razgranata, to je racionalnost živog religijskog izvora i neprekidnih tokova u unutarnjim i vanjskim komuniciranjima. S druge strane, Čedomil Veljačić, Nerkez Smailagić i Daniel Bučan su znanstvenici i mislioci čija djela imaju previše značenja, u samima sebi i u široj kulturnoj izražajnosti, za uvođenje u jedan okvir. Razmatranje je poduzeto, jer se u njihovim promišljanjima procesa i proizvoda klasičnog muslimanskog mišljenja pokazuje misaono sudioništvo prvog reda, sudioništvo koje dopušta povezane karakterizacije i za koje bi Nietzsche kazao da je sudioništvo iz duboka. Veljačić je uvjerljiv u misaonom povezivanju sa Suhraverdijem, i u povezivanju Suhraverdija sa Zaratuštrom na duhovnom Istoku, i sa Aristotelom na Zapadu; Smailagić je pouzdan u mišljenju opreka i suglasja između vjerskih planova Kur'ana, putova kretanja muslimanskih društava i stvaralačkih unutarnjih napetosti muslimanskih mislilaca klasičnog doba; Bučan je vjerodostojan u realiziranju grandioznog programa prevođenja i interpretiranja arapskih filozofskih djela koji je započeo sa prvim postsrednjovjekovnim misliocem povijesti, sa Ibn Haldunom, i doveo ga, zasada, do posljednjeg iz reda najvećih graditelja teozofskog stapanja filozofije i teologije u svjetskoj misli, do Mula Sadra Širazija.

Ključne riječi: Čedomil Veljačić, Nerkez Smailagić, Danijel Bučan, Platon, Ibn Sina, Aristotel, al-Farabi, al-Gazali, Akvinski, Ibn Tufejl, Rousseau, Ibn Haldun, Hegel.